U zemlji gdje se svakih 5 dana izgradi novi neboder, milijuni ljudi još uvijek žive u špiljama! Kažu da im je tamo najbolje

Kina je ogromna, nevjerojatna, prepuna čuda, što prirodnih što ljudskih ruku djela, fascinantan spoj ruralnog i urbanog, ali i zemlja, bez imalo sumnje, prepuna kontrasta. Jedan od njezinih najizraženijih jest idući: s jedne strane, šume nebodera, svakih pet dana dovrši se neki novi. S druge strane, milijuni ljudi u toj zemlji i dalje žive u špiljama. I to ne njih jedan ili dva milijuna… U tzv. pećinskim, špiljskim kućama odnosno naseljima i dalje živi njih, pretpostavlja se, između 30 i 40 milijuna, više nego igdje drugdje na našoj planeti!

Život u ‘špiljskim kućama’ pogotovo je čest na području kineske Lesne visoravni. Tamošnji uvjeti pokazali su se idealnim za takav način života, odnosno gradnje, a nastambe zvane u originalu yaodong, u pravilu se izdubljuju ili u padinama brda ili pak su se ukopavale u zemlju. Ponekad su i potpuno samostalne građevine ili pak su samo djelomice ukopane u tlo, ali su inspirirane ‘originalnim’ yaodongom. U slučaju špiljskih kuća iskopanih u zemlju, prvo bi se dubilo pravokutno središnje dvorište, koje bismo mogli opisati kao pravilnu jamu, a zatim bi se iz nje, na svakoj od njezinih stranica, horizontalno dubile pojedinačne špilje. Pretpostavlja se da su se špiljske kuće prvi puta počele graditi i koristiti prije 4000 godina.

Takve ‘pećinske’ nastambe pogotovo su česte u kineskim provincijama Shaanxi, Shanxi, Gansu, Henan i Hebei. Najveći broj špiljskih naselja, odnosno kuća, u odnosu na one koje to nisu, ima u provinciji Gansu, no najreprezentativnijima se smatraju one na sjeveru Shaanxija, pogotovo u Yan’anu i Yulinu. Predstavljaju, i dan danas, simbol suživota ljudi i prirode, jednostavnost u izgradnji, štedljivost u korištenju materijala, a postoje tri osnovna tipa nastambi: kamene, ciglene i zemljane. Upravo ove posljednje smatraju se najunikatnijim. Prilikom gradnje uvijek su se slijedila tri osnovna pravila: prilagodba konfiguraciji tla, pazilo se da područje gdje će biti špiljska kuća bude suho i da obiluje svijetlom.

Jedna od karakteristika takvih kuća bila je i njihov vrlo pametni dizajn u kojem se isticalo i nešto što se zove ‘kang’. Riječ je o ‘zemljanom krevetu’, odnosno krevetu izrađenom od opeka ili pak zemlje, a koji je bio spojen s kuhinjskim dimnjakom pa se dim odvodio, kroz njega, van iz kuće. Tako se zrak u nastambi održavao čistim, a ujedno se nastamba i grijala te se štedjela energija. Svod špiljske kuće obično je bio u obliku luka, a zidovi često ukrašeni, kako bi se očuvali. Uloga im je, naravno, bila i estetska.

Jedna od najljepših osobina tih špiljskih nastambi jest ta da je život u njima bio savršeno ‘izoliran’, odnosno one su pružale savršeno toplinski izolirano skrovište. Tijekom ljeta one su bile hladne baš koliko treba, tijekom zime jednako tako tople. Također, u njima je, kako su bile u zemlji, bilo i tiho. Povrh svega navedenog, još je jedna prednost takvih kuća to što nisu oduzimale obradivu površinu niti pak su štetile okolišu.

Svaka ‘špilja’ bila je obično dugačka od šest do osam metara, oko tri metra visoka i tri široka. A primjerice, u Yan’anu na sjeveru provincije Shaanxi obitelj bi u svom vlasništvu imala od tri do pet špilja. Špilja u sredini bila je ‘glavna rezidencija’ i tu su obično živjeli djed i baka ili pak roditelji. U sklopu tih podzemnih, pećinskih kuća bili su osigurani i mali prolazi za kućne ljubimce.