Malo otočko mjesto, s “tijelom” stoljetnog kamena i dušom od drvenih brodova, i danas čuva tradiciju koja je othranila generacije

Kad joj prilazite, vidjet ćete iz daljine neobičan zvonik s crvenom, ovalnom kupolom koja ga krasi poput kapice sa šiljastim vrhom. No kad stignete u mjesto, drveni čamci i brodovi uredno poslagani u luci zasjenit će sve druge prizore. To je Betina, gradić na otoku Murteru, čije je “tijelo” sazdano od stoljetnog kamena, a duša od drvenih brodova. Okružena plodnim poljima i naslonjena na prekrasni Jadran, Betina je mjesto posebne ljepote i šarma koje osvaja svakoga tko ju posjeti. A neodvojiv dio tog šarma svakako su drvene brodice, čiju smo priču i sami na Murter došli otkriti.

Lijepi kameni mul, uske popločane uličice, štekati okupani sunce… Betina ima sve odlike pravog mediteranskog “malog mista”, onog u kojem se možete potpuno odvojiti od gradske stvarnosti i prepustiti nekom mirnijem tempu života. No mjesto je to, uvjerili smo se, koje nikad ne miruje. U trenutku kad smo ju posjetili, u nekoliko su škverova na rubu rive zujale brusilice i udarali čekići.

Betinska drvena brodogradnja živi i danas! A kako bi upoznali njezinu ponosnu povijest, najprije smo se uputili u Muzej betinske brodogradnje, jedinstveno mjesto koje prikazuje slavnu i dugu povijest ovog zanata koji je othranio generacije Betinjana i učinio ih poznatima na morima diljem svijeta.

Muzej betinske drvene brodogradnje nalazi se tek nekoliko koraka od rive, u ulici Vladimira Nazora. Na ulazu, umjesto karte, dobivamo malo drveno ravnalo – neizostavni alat majstora brodograditelja. Priča u muzeju vodi nas kroz dugu i ponosnu povijest ovog zanata, ali i otkriva kako su Murterani živjeli nekad i gdje su sve njihovi brodovi plovili. Za Muzej je prikupljen niz autentičnih povijesnih predmeta, ali, možda i vrjednije, svjedočanstva i ispovijesti starih stanovnika koji su opisivali svoj život u neka davna vremena.

Otkrivamo tako da je Betina, pošto je bila okružena plodnim poljem, svojedobno doslovno hranila cijeli kraj. “Hodili smo prodavati smokve, ulje, rakiju, rajčice, kupus… Napunili bi pun brod. Iz rana jutra bi se uputili put Šibenika. Na pijaci bi prodavali, isprva za šolde, a što ne bi prodali zaminili bi za žito, brašno ili nešto treće. Ako bi nam ostalo puno toga za prodati, onda bi išli po Zlarinu, Prviću, Žirju, Krapnju. Oni nisu ničega imali i tamo bi prodali ostalo. Do večeri bi došli doma,” navodi svjedočanstvo težakinje Lucije Čubrić izloženo u Muzeju.

Muzejom dominira maketa drvenog broda, a ovoj je vještini, dakako, posvećen najveći dio postava. Betinska gajeta osmišljena je 1740. godine, bio je to čvrst težački brod s latinskim jedrom koji je u upotrebi i danas. Upravo se to razdoblje smatra početkom betinske brodogradnje i velikog gospodarskog procvata Betine. U muzeju otkrivamo kako se nekad ručno radio cijeli brod, čak i teška sidra, te kako povijest brodogradnje seže daleko u 18. stoljeće.

Zlatno doba bio je početak 20. stoljeća, kad je u ovom malom mjestu, koje danas broji oko 800 stanovnika, djelovalo čak 10 brodogradilišta, jedno veliko i devet manjih. No tada dolazi do krize, do opadanja obujma posla i broja brodogradilišta, a početkom upotrebe plastike u brodarskoj industriji smanjila se potreba za drvenim brodovima.

No Betinjani nisu olako odustali od svoje duge tradicije. Iako u puno manje obujmu, drvene brodove rade i danas i to u brodogradilištima, malim privatnim škverovima, čija svakodnevica nekom usputnom prolazniku i posjetitelji može djelovati kao prvorazredna atrakcija. Kako diše drvena brodogradnja danas odlučili smo saznati u škveru “Ćiro”, koji je ove godine proslavio nevjerojatnih 60 godina rada.

Ispred škvera stoji nekoliko brodica koje dobivaju posljednje premaze boje, no unutra je prilično mirno. Uskoro doznajemo zašto. Stigli smo taman u vrijeme marende, radnici su se okupili oko stola, a Nikola Papeša donosi punu teću tjestenine i safta i svima dijeli tanjure. Pozivaju nas da im se pridružimo, te nam uz obrok pričaju o prošlosti i sadašnjosti škvera, drvenim brodovima i obitelji koja njeguje tradiciju već šest desetljeća. Oko nas se muva znatiželjna mačka, žlice udaraju u tanjure, a razgovor postaje sve opušteniji.

Nikola Papeša, koji je napravio ručak za nas i sve radnike, zet je utemeljitelja škvera, Čedomira Burtine Ćire, i suprug njegove kćeri Luize. Luiza je danas vlasnica, a posao vode Nikola i njihov sin Krešimir. Da Ćiro vidi kako danas posao i dalje živi, da i mladi imaju interesa za brodove i da njegov zet svim radnicima kuha marendu, sigurno bi mu to izmamilo osmijeh na lice. Koliko god stanje brodogradnje danas bilo daleko od nekadašnjih slavnih dana.

“Ćiro je bio nadnaravni čovjek, i u radu i u znanju o brodovima,” započinje Nikola svoju priču, a potvrđuju i radnici koji su s legendarnim Ćirom radili. Nakon što je izučio zanat i radio u brodogradilištima u Puli i Betini, 1964. pokreće vlastiti posao. Gradio je kaiće, batane, gajete, leute, pasare, koće… Procjenjuje se da je u škveru Ćiro napravljeno oko 360 brodova, a još ih je puno rekonstruirano i obnovljeno. Njihovi su brodovi kroz ovih šest desetljeća prevezli na tisuće mještana, turista, putovali u luke diljem Europe i svijeta…

Upravo je ovdje obnovljena poznata betinska gajeta Cicibela, koja je zaštićeno kulturno dobro Hrvatske. “Do zadnjeg dana života je radio brodove, nikad nije stao. Kad mu je postalo teško stajati, stavili bi mu stolicu pod brod i on je radio,” priča nam Nikola. Ćiro je preminuo prije 10 godina, u 76. godini, i uvijek im je govorio: da se opet rodim, još bi više radio!

Narudžbi za nove brodove više baš i nema. Škver je danas specijaliziran je za kompletne rekonstrukcije tradicijskih drvenih brodova, kojih su posljednjih godina napravili više od 20. Osim Cicibele, tu je i obnova guca Belona, te obnova betinske gajete Marija koja je izložbeni brod Muzeja betinske drvene brodogradnje. Stoji u luci u Betini i sami smo imali priliku prošetati njezinim pramcem.

Obnova starog broda može biti i zahtjevnija od gradnje novog, otkrivaju nam u škveru. “U svaki brod unosimo dio sebe, ponosni kad izlazi iz radionice, teško je reći koji mi je najdraži,” kaže Nikola. Pomogao je u prikupljanju građe za Muzej betinske brodogradnje i na tu je instituciju jako ponosan. Volio bi, kaže, da se gradnja drvenih brodova zaštiti kao umjetničko djelo jer taj zanat to zaista zaslužuje. Njemu je, formalno, vrijeme za mirovinu stiglo, no ne planira prestati raditi. Baš kao i Ćiro, bez brodova ne može. Srećom ne mora brinuti za budućnost obiteljskog škvera: sin Krešimir preuzima posao i sam se “zarazio” brodogradnjom. Kako će ona izgledati u budućnosti, nitko ne zna, ali Betinjani su svoju tradiciju i vještinu spremni brižno čuvati.