U iščekivanju bijelog dima
Otok koji je zbog oštrog kamenjara i teškog terena pretvoren u “hrvatski Alcatraz” danas je turistička destinacija koja podsjeća na mučnu prošlost
Gol, šiban suncem, burom i valovima, ovaj bi otok, da mu prošlost nije kakva jest, možda bio tek samo jedna ‘slagalica’ u Velebitskom kanalu. No, taj je ‘komad stijene’ okružen plavetnilom daleko od toga. Zbog toga što je bio, Goli otok ‘zaradio’ je i nadimak ‘hrvatski Alcatraz‘, kako su ga prozvali neki mediji, a kao ‘idealno mjesto za robijanje’ prepoznat je još početkom prošlog stoljeća. U povijest se upisao kao mjesto užasne patnje, s kojeg nitko nikada nije uspio pobjeći, kao mjesto na kojem je kaznu izdržavalo oko 16 tisuća ljudi (od toga oko 860 žena koje su robijale i na obližnjem Svetom Grguru ), a danas postaje turistička destinacija koja se može posjetiti u sklopu niza organiziranih tura u okolici.
STRME OBALE S DUBINOM MORA OD 100-TINJAK METARA
Goli otok nalazi se između sjeveroistočnog dijela otoka Raba te kopna na sjevernom dijelu Velebitskog kanala, a administrativno se vodi pod općinu Lopar. Sam pogled na njega u sekundi objašnjava zašto je bio prepoznat kao lokalitet na kojem bi mogla biti kaznionica. Sjeverne i istočne obale su mu visoke, strme, sazdane od klisura visokih 200-jak metara. Dubina mora odmah kod tog dijela obale iznosi nekoliko desetaka metara, na nekim dijelovima čak ponire i po 100 metara. Na toj, sjeveroistočnoj strani otoka, nalazi se i njegov najviši vrh, Glava, na 223 metra.
SVU INFRASTRUKTURU IZGRADILI SAMI ZATVORENICI
Niske i pristupačne su njegove jugozapadne obale, a površinom je malen – ona iznosi 4,54 kilometara četvornih. Obala mu je duga 14,3 kilometara, okružuju ga jake struje, a od otoka Raba dijeli ga pet, a od kopna šest kilometara. Zbog svih navedenih geografskih osobina bijeg s njega smatrao se nemogućim. Također, otok sam po sebi prije uspostavljanja zloglasnog zatvora nikada nije bio naseljen. Nastanjivale su ga jedino ovce koje bi tamo dovozili na ispašu. Većina infrastrukture koja je danas u ruševinama, a koja je pak predmet turističkih obilazaka, nalazi se između uvala Mala Tetina i Melna. Izgradili su je sami zatvorenici, koji su tamo radili i u kamenolomu i rudniku boksita.
PRVA GRUPA ZATVORENIKA NA OTOK ISKRCANA 1949. GODINE
Zarobljenike su na njemu, još u vrijeme Prvog svjetskog rata držali Austrijanci, a nakon 1918. godine na njemu su Talijani tražili boksit. Prvi zarobljenici u kontekstu onoga što se danas misli kad netko kaže ‘Goli otok’ iskrcani su na njega 1949. godine. Bili su to politički zatvorenici iz sukoba Tita i Staljina, oni koji su bili označeni kao pristaše Staljina, a kao logor za takve funkcionirao je sve do 1956. godine. Kao kaznionica je nastavio raditi još desetljećima, a s radom je prestao tek 1988. godine. Godinu kasnije je potpuno napušten.
OTOK POŠUMLJAVALI SAMI ZATVORENICI I RADILI SJENE SADNICAMA
Ime, ako je nekada u potpunosti odgovaralo otoku, danas ne odgovara. Naime, otok je djelomice pošumljen, no kao i sve tamo i taj podatak skriva tužnu priču. Pošumljavali su ga upravo sami zatvorenici. Zatvorenici su u kamenjaru kopali rupe i nabijali zemlju u njih, a zatim u nju sadili sadnicu. No, tako mlade biljčice nisu mogle izdržati jako sunce pa su oni svojim vlastitim tijelima morali raditi sjenu nejakim sadnicama kako bi se ‘uhvatile’.
ZLOGLASNI ŠPALIR SAMO JE JEDNA OD GROZNIH PRIČA S OTOKA
Priče s otoka nižu se jedna za drugom, svaka užasnija od one prije. Osim ove sa sadnicama, još jedna u moru groznih svjedočanstava veže se uz zloglasni špalir koji bi dočekivao nove zatvorenike koji bi bili iskrcani na otok. Špalir je ponekad sačinjavalo i po 1000 drugih zatvorenika, a oni su trebali tući pridošlice kad bi prolazili kraj njih. Neki od tek pristiglih zatvorenika nisu preživjeli špalir, a oni koji u njemu nisu željeli sudjelovati i sami bi morali istrpjeti batine.
