Hrvatski grad imao je javni vodovod još dok su u Londonu vodu nosili s izvora. Sagradili su ga za samo godinu i pol

Malo je stvari koje toliko uzimamo zdravo za gotovo kao vodu koja poteče kad okrenemo slavinu. Čist, stalan dotok pitke vode u naše domove danas doživljavamo kao razumljivu činjenicu, no riječ je o jednom od najvećih civilizacijskih dostignuća uopće, dostignuću koje je stoljećima bilo privilegij rijetkih. Prije nego što su gradovi dobili vodovodne mreže i kanalizaciju, ljudi su vodu nosili iz zdenaca, izvora i rijeka često zagađenih otpadom. Bolesti koje su se šrenpsile vodom stoljećima su pustošile mnoge europske metropole. Razvoj urbane infrastrukture, vodovoda i kanalizacije, bio je taj koji je gradove pretvorio u mjesta poželjna za život. Upravo zato je pomalo iznenađujuće otkriti da jedan od najranijih organiziranih sustava pitke vode u Europi nije nastao u nekoj od velikih zapadnih prijestolnica, nego na jadranskoj obali, u Dubrovniku.

Dubrovačka Republika je 1436. godine s napuljskim graditeljem Onofrijem della Cavom sklopila ugovor o izgradnji javnog vodovoda, projekta koji je za ono doba bio golem pothvat. Voda se trebala dovoditi iz izvora u Rijeci dubrovačkoj, udaljenog dvanaestak kilometara od grada. Dovod vode se cijelim putem trebao oslanjati isključivo na prirodni pad terena, bez ikakvih pumpi. Graditelji su morali s izuzetnom preciznošću izračunati nagib kanala, dovoljno blag da voda ne zastajkuje, a opet dovoljno strm da stigne do grada. Radovi su dovršeni iznimno brzo za tadašnje standarde, rok je bio godinu i pol, a već 1438. voda je potekla do Dubrovnika. Prema dostupnim podacima, duž trase izgrađeni su rezervoari u kojima se voda taložila i pročišćavala prije nego što bi nastavila put prema gradskim zidinama. Sustav je bio dovoljno domišljat da uključuje i svojevrsne filtre ugrađene u kanale na samim zidinama.

Vidljivi spomenik toj gradnji i danas stoji na zapadnom ulazu u stari grad. Velika Onofrijeva fontana, šesnaesterokutna građevina s isto toliko kamenih maskerona iz kojih izlazi voda, podignuta je kao javno mjesto na kojem su građani mogli zahvatiti vodu iz istog izvora koji napaja i dijelove današnje gradske mreže. Nedugo zatim podignuta je i manja, skromnija Mala Onofrijeva fontana, namijenjena opskrbi tržnice na Luži. Obje su fontane od samog početka bile dio istog sustava, zamišljene ne kao ukras nego kao praktično rješenje za svakodnevnu potrebu tisuća ljudi.

Velika fontana teško je stradala u razornom potresu 1667., kada je izgubila svoju izvornu, raskošniju kupolu, no temeljna konstrukcija i dotok vode preživjeli su i tu katastrofu. Zanimljivo je da se upravo pokraj nje, prema predaji, odigrava dio radnje poznate renesansne komedije dubrovačkog dramatičara Marina Držića. Ovo je jedan od bitnijih znakova koliko je fontana brzo postala dio svakodnevnog života grada, a ne samo tehnička rijetkost.

Velika Onofrijeva fontana nalazi se odmah uz Vrata od Pila, na samom ulazu u stari grad, pa je gotovo nemoguće posjetiti Dubrovnik, a da ju ne vidite. Upravo je to i njezina čar; riječ je o spomeniku koji je i dalje dio žive gradske svakodnevice, a ne mjesto zatvoreno u nekom muzeju. I danas se ovdje turisti zaustavljaju napuniti bocu vode jednako kao što su to nekoć činili Dubrovčani na putu prema trgu. Mala Onofrijeva fontana, smještena na suprotnom kraju Straduna kraj Glavne straže, manje je upadljiva, no jednako je star i vrijedan svjedok istog projekta.

Nasuprot mnogim drugim srednjovjekovnim infrastrukturnim pothvatima koji su ostali tek arheološki tragovi, dubrovački vodovod nikad nije prestao raditi. Isti izvor koji je 1438. napajao Veliku fontanu i danas je dio suvremene vodovodne mreže grada, što ovo mjesto čini rijetkim primjerom neprekinutog kontinuiteta tehnologije starije od šest stoljeća.

Sljedeći put kada se budete šetali Stradunom i zastanete napiti se vode s Velike fontane, prisjetite se na trenutak i razmislite kroz što je ta voda prošla. Nisu to samo kilometri kanala kroz stijene Srđa, nego i stoljeća povijesti tijekom kojih su mnogi veliki europski gradovi tek pokušavali riješiti isti problem koji je Dubrovnik uspio svladati već u prvoj polovici petnaestog stoljeća.