Jedan je čovjek 60 godina vlastitim rukama gradio golemu katedralu od otpada! Nije imao ni nacrte ni dana arhitektonske škole

Dvadesetak kilometara istočno od Madrida, u mirnom gradiću Mejorada del Campo, uzdiže se građevina koja svakodnevno privlači znatiželjne poglede prolaznika. Golema je, visoka, puna kupola i tornjeva, i izgleda kao da je pala s neba negdje između Rima i mašte Antonija Gaudíja. Još je nevjerojatnije što ju je gotovo u cijelosti vlastitim rukama podigao jedan čovjek, iako nije bio ni arhitekt ni građevinar. Radio je prema vlastitoj zamisli, bez službenih nacrta i dozvola, koristeći velikim dijelom odbačene i donirane materijale. Taj čovjek zvao se Justo Gallego Martínez, a mještani su ga desetljećima zvali jednostavno „ludi graditelj katedrale“.

Justo je rođen u Mejoradi del Campo 20. rujna 1925., u seljačkoj obitelji. Oca je izgubio kao dijete, a školovanje mu je prekinuo Španjolski građanski rat. S 27 godina otišao je u samostan Santa María de la Huerta u pokrajini Soria, s namjerom da postane redovnik. Zavjete, međutim, nikad nije položio. Razbolio se od tuberkuloze i morao je napustiti samostanski život.

Nakon što se oporavio, a sam je vjerovao da ga je izliječila Gospa od Stupa, Justo je donio odluku koja će mu obilježiti ostatak života. Odlučio je Bogu, u znak zahvalnosti, podignuti katedralu. Vlastitim rukama. Prvu ciglu položio je 1961. godine, na zemljištu koje je naslijedio od obitelji, i od tog dana pa gotovo do smrti radio je na svojoj katedrali svaki dan.

Justo nije imao nikakvo arhitektonsko ni građevinsko obrazovanje. Nije imao planove ni nacrte. Cijela je građevina, sa svim svojim lukovima, svodovima, stupovima i kupolama, postojala samo u njegovoj glavi. Za inspiraciju je uzeo baziliku svetog Petra u Rimu, a učio je iz knjiga o katedralama i dvorcima koje je čitao još kao mladić.

Umjesto skupih građevinskih sirovina, Justo je koristio ono što su drugi odbacili. Cigle, limenke od boje, komade željeza, stare biciklističke kotače, ostatke s okolnih gradilišta i iz obližnjih tvornica. Dio materijala navodno je stigao čak i iz Kine, kroz donacije. Kupole je oblikovao pomoću starih bačvi, a rezultat je zapanjujuće dosjetljiv spoj improvizacije i tvrdoglave genijalnosti.

Godinama je Justo bio poznat uglavnom susjedima, koji su ga svako jutro gledali kako biciklom kreće na svoje gradilište. Sve se promijenilo 2004. godine kada je njujorški MoMA uvrstio njegovu katedralu u jednu izložbu, a prava svjetska slava stigla je 2005., kada se građevina pojavila u televizijskoj reklami za piće Aquarius. Reklama je Justu donijela ne samo prepoznatljivost nego i sredstva da nastavi graditi.

Priča kaže i da je britanski arhitekt Norman Foster, nakon što je u Španjolskoj primio nagradu Princ od Asturije, posjetio Mejoradu i Justu rekao da je nagradu zapravo trebao dobiti on. Anegdotu je novinskoj agenciji AFP prepričao inženjer koji je kasnije proučavao statiku građevine, pa je vrijedi shvatiti upravo kao anegdotu, ali dovoljno govori o dojmu koji katedrala ostavlja na struku.

Justo Gallego umro je 28. studenoga 2021., u 96. godini, u sobi koju je sam prigradio uz svoju katedralu. Djelo je ostavio nedovršeno, ali ne i bez budućnosti. Prije smrti prepustio ga je udruzi Mensajeros de la Paz i njezinu osnivaču, poznatom svećeniku Padreu Ángelu.

Udruga je od tada preuzela brigu o zgradi, uredila je za posjetitelje i najavila namjeru da radove privede kraju te da se sve legalizira. Iako je svi zovu katedralom, građevina nikada nije službeno posvećena niti je Crkva priznaje kao katedralu. Formalno je riječ o društvenom centru. Uz izvorni prostor u međuvremenu je uređen i dio namijenjen molitvi za pripadnike različitih vjera, što je izazvalo i pokoju polemiku.

Ulaz u katedralu je slobodan, a posjetitelji na izlasku ostavljaju dobrovoljni prilog. Danas u Mejoradu dolaze tisuće turista iz cijelog svijeta, često nakon što su o Justu čuli kroz dokumentarce ili tu famoznu reklamu.