U jednoj europskoj državi ne postoji zatvor! Osuđenici kaznu služe u inozemstvu, a red čuva garda

U svijetu u kojem su zatvori sastavni dio gotovo svakog pravnog sustava, ideja o državi bez ijedne kaznionice zvuči gotovo nevjerojatno. Navikli smo da svaka zemlja, bez obzira na svoju veličinu ili broj stanovnika, ima barem jedan zatvor kao krajnju instancu kažnjavanja. Ipak, Europa skriva jedno iznenađenje koje mnoge ostavi bez teksta. Postoji država u kojoj zatvor jednostavno ne postoji. Riječ je o Vatikan, najmanjoj državi na svijetu, smještenoj u srcu prekrasnog Rima.

Činjenica da jedna suverena država nema zatvor može zvučati kao romantična ideja o društvu bez kriminala. No stvarnost je ipak nešto drukčija i, zapravo, vrlo pragmatična. Vatikan se prostire na svega 0,44 četvorna kilometra i ima manje od tisuću stanovnika. U takvom mikrosvijetu teško je govoriti o klasičnom zatvorskom sustavu kakav poznajemo u većim državama.

To, naravno, ne znači da kaznena djela ne postoje. Vatikan ima vlastiti pravni sustav, sudove i policiju. O sigurnosti brine Žandarmerija Vatikana, dok je za zaštitu Pape zadužena poznata Švicarska garda. U slučaju lakših prekršaja, poput sitnih krađa koje se ponekad dogode zbog velikog broja turista, počinitelji se mogu privremeno zadržati u posebnim prostorijama. Međutim, riječ je o kratkotrajnom zadržavanju, a ne o pravom zatvoru.

Kada je riječ o težim kaznenim djelima, situacija je još zanimljivija. Vatikan i Italija imaju poseban sporazum prema kojem osobe osuđene na zatvorsku kaznu služe u talijanskim zatvorima. Drugim riječima, država bez zatvora oslanja se na infrastrukturu susjedne zemlje. S obzirom na to da je Vatikan doslovno okružen Rimom, takav model funkcionira bez većih poteškoća.

Vatikan je po mnogočemu drukčiji od svih drugih država, a ta se posebnost najbolje vidi u tome tko ondje živi i kako ta zajednica funkcionira. Umjesto klasičnog društva s obiteljima, četvrtima i raznolikim zanimanjima, riječ je o maloj i jasno strukturiranoj zajednici koju ponajprije čine svećenici, redovnici, časne sestre, pripadnici Švicarske garde te manji broj laika zaposlenih u službama Svete Stolice.

Njihova je svakodnevica obilježena strogim pravilima, protokolom i hijerarhijom, što Vatikanu daje poseban institucionalni karakter. Upravo zbog takvog ustroja i zatvorenog kruga stanovnika, ozbiljna kaznena djela ondje su iznimno rijetka.

U kontekstu rasprave o kriminalu u Vatikan zanimljivo je pogledati što pokazuju neke od statistika koje su objavljene ili analizirane. Zbog izrazito male stalne populacije koju čini tek nekoliko stotina ljudi, broj prijavljenih kaznenih djela u Vatikanu po glavi stanovnika može izgledati prilično visok u usporedbi s drugim državama.

Primjerice, povijesni podaci iz ranijih godina pokazuju da je u jednom razdoblju zabilježeno čak oko 1,3 tisuće prekršaja godišnje, većinom sitnih krađa poput džeparenja ili krađe torbi, iako se radi o djelima počinjenima od posjetitelja ili prolaznika, a ne stalnih stanovnika države. Od tih slučajeva pravosudne vlasti podignule su optužnice u relativno malom broju predmeta.

Isto tako, stručne analize pokazuju da nasilni kriminal praktički ne postoji unutar Vatikana, pa je, prema nekim međunarodnim statistikama, stopa ubojstava u dugačkom nizu godina bila 0 na 100 000 stanovnika.