Najljepša panoramska cesta na Balkanu duga je 800 kilometara: provozali smo se jednim dijelom i doživjeli ljepote koje izgledaju nestvarno

Idući godišnji odmor mogao bi, bez ikakvih problema, biti upravo to. Kombinacija kao iz snova, ona predivne prirode, uzbuđenja i kulture, a sve nadohvat ruke, u susjedstvu. Da, idući godišnji odmor mogao bi, a bio bi to već treći put da posjećujem tu zemlju, biti road trip po Crnoj Gori. I to ne bilo kakav, nego onaj na kojem bih se držala jedne jedine rute: panoramske ceste Kruna Crne Gore. Okusila sam je već nekoliko puta, no svaki put samo jedan njezin dio. Sa svakim novim kilometrom po njoj sve mi je jasnije: cijelih 800 kilometara kroz neke od najljepših krajolika na svijetu bit će kad-tad ‘u mojim nogama’.

Našli smo se na toj nevjerojatnoj panoramskoj cesti i ove godine, moj suprug, naš maleni i ja kad smo išli put Albanije. U dva smo se navrata našli na njoj. Prvi put na putu do Albanije, kada smo se na nju uključili u Šćepan Polju, mjestu gdje spajanjem Pive i Tare nastaje Drina, gdje smo i ušli u Crnu Goru iz Bosne i Hercegovine. Drugi put je to bilo dva tjedna kasnije, kad smo se vraćali kući, a kada smo malkice ‘okusili’ dio oko Mojkovca, mjesta gdje se nekada kovao novac… Kod Podgorice, gdje ruta službeno počinje i završava, nebo je mirisalo na dim. Požarišta koja su okružila grad bila su još uvijek aktivna…

Kruna Crne Gore najduža je od crnogorskih panoramskih cesta. Ima  800 kilometara, a to je ime dobila jer putniku omogućava da istražuje i uživa u pogledu na brojne crnogorske vrhove. Drugi je razlog za ime i njezina duljina. Ona vijuga i zavija kroz sjevernu i istočnu Crnu Goru, među ostalim kroz niz zaštićenih područja, što na nacionalnoj ali i svjetskoj, UNESCO razini, prateći doline i kanjone tamošnjih rijeka, spajajući tu ljepotu, povijest i kulturu u jedno savršeno iskustvo.

Naši kilometri na njoj možda su relativno skromni, no definitivno su jedni od onih koji se ne zaboravljaju do kraja života. Primjerice, cijela dionica od Šćepan Polja pa do Plužina… Tamo smo i noćili, u kampu, nakon predivnih nekoliko desetaka kilometara uz samo Pivsko jezero, najveće umjetno jezero u Crnoj Gori, od kojeg zastaje dah. Ovdje se, tim djelom, čovjek približio prirodi u umješnosti stvaranja. Doslovno svaki kadar zove na škljocaj fotoaparata.

No, svako malu, uz cestu, nazire se i poneki grob i podsjeća da ljepota može biti pogubna. Na toj ruti društvo će vam neprestano raditi i tuneli, kraći i dulji, isklesani i probijeni u stijeni ili betonirani, osvijetljeni ili pak sasvim mračni, jedan za drugim, u nepreglednoj niski… Prošli smo ih čak 56, diveći se graditeljima. U Crnoj Gori upornost u srazu sa živom stijenom mora da je njihova glavna osobina.

Kruna Crne Gore putniku predstavlja i Durmitor, nacionalni park i područje nevjerojatne ljepote koje se nalazi i pod zaštitom UNESCO-a s čak 48 vrhova viših od 2000 metara te kraljem istih, Bobotovim kukom od 2523 metara. Tu se nalazi i najviša visinska točka Krune, prijevoj Sedlo koji se opasno približava 2000 metara nadmorske visine. Drugom najatraktivnijom dionicom nazivaju onu između Mojkovca i Đurđevića Tare.

Što se tiče praktičnih informacija vezanih uz Krunu u službenim materijalima navode kako je njezinih svih 800 kilometara asfaltirano. No, nemojte očekivati autocestu. Kruna je vijugava i zavojita, povremeno vrlo uska. Mimoilaženje s drugim vozilima ponekad može biti igra tetrisa, pogotovo u Parku prirode Piva i Nacionalnom parku Durmitor, u što smo se i sami uvjerili prilikom posjeta istom.

„Dijelovi rute koji vode od Šćepan Polja preko Durmitora za Žabljak nisu pogodni za velike kampere (7 metara i duže, 2,3 m i šire). Također je neophodno da vozači manjih kampera imaju iskustva u vožnji uskim planinskim putevima. Posebnu pažnju treba obratiti vozeći se pravcima Plužine – Šćepan Polje, Pišče – Žabljak, Andrijevica – Kolašin i Petnjica – Rožaje“, stoji u službenom letku.

Isto tako, kao najbolje vrijeme za istraživanje rute navode razdoblje od svibnja do listopada. U ostatku godine planove može remetiti snijeg. Općenito govoreći, na ruti nema problema oko opskrbe gorivom, osim na dionici od Plužina do Žabljaka, ‘centra’ Durmitora. Ima dovoljno i smještaja, a preporučuje se rezervacija u sezoni. Mi smo i u Plužinama i u Mojkovcu spavali u kampovima i smještaj smo, i bez prethodne rezervacije, pronašli bez problema. Isto tako, Kruna Crne Gore, koja je označena brojem 1, ima i svoje alternativne pravce koji se također može istraživati.