Manastir koji visi s litice jedno je od najopasnijih svetih mjesta na svijetu: već 1600 godina kao da prkosi zakonima fizike

Moćna litica i na njoj, kao nalijepljen, manastir, brojnih prozora opasno nagnutih nad ponor, crvenih krovova u jarkom kontrastu sa sivilom stijene i maglom koja često obavija njegovu okolicu, zahvaljujući šumama i vodopadima koji ga okružuju. To nevjerojatno zdanje zove se manastir Sümela ili Manastir Djevice Marije i doista je jedno od čuda za koje je zaslužan čovjek i njegovo umijeće i ustrajnost. U nastavku članka, nažalost samo virtualno, ulazimo u njegove tajne prolaze, razgledavamo njegove freske i uživamo u njegovoj tvrdoglavoj ljepoti.

Manastir Sümela, leđima okrenut stijeni, a s pogledom na dolinu, iznimno je važan u povijesnom i kulturnom smislu, a posljednjih godina i u turističkom. S pravom je jedna od najposjećenijih atrakcija sjeveroistoka Turske, a isto tako je predmet i predanih restauratorskih radova. Kandidat je i za upis na popis svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a.

Manastir Sümela star je 1600 godina. Smjestio se na u Pontskim planinama, na oko 1200 metara nadmorske visine. Doslovno je ‘srastao’ sa stijenom: nalazi se 300 metara povrh tamošnje doline, a on sam kao i područje oko njega, što je nadasve predivna priroda, podliježe zaštiti u sklopu Nacionalnog parka dolina Altındere. Od turskog grada Trabzona dijeli ga 35 kilometara.

Ne zna se kako je točno dobio ime i postoji nekoliko objašnjenja. Najpopularnije je ono da mu naziv ima grčke korijene i da znači ‘u crnoj planini’, a vjeruje se da je njegova gradnja započela u 4. stoljeću, a prema predaji osnovali su ga atenski redovnici Barnaba i njegov nećak Sofronije. I nastavila se praktički sve do 19. stoljeća. S radom je prestao 1923. i tada je bio napušten, no na kraju je restauriran te zaštićen.

Osim po svom nevjerojatnom položaju, poznat je i po lijepim freskama koje su nažalost bile izložene vandalizmu i uništavaju. No, i one se restauriraju. Isto tako, manastir je poznat i po ikoni Panagia Gorgoepekoos, za koju se vjeruje da ju je oslikao apostol Luka.

Moglo bi ga se, zbog svega što je prošao u svojoj dugoj povijesti, nazvati ‘feniksom’. Naime, nekoliko je puta bio sveden na ruševine, no svaki se put vraćao. Jedno je vrijeme bio zatvoren i iz sigurnosnih razloga, zbog odrona stijenja, a nanovo je otvoren 2019. godine. Litice povrh njega su pomno zaštićene postavljanjem čelične mreže i drugih zaštita kako bi se minimizirala opasnost i šteta od odrona.

Manastir u biti predstavlja kompleks različitih građevina i zdanja. Njegovo je srce crkva u spilji, a čini ga i nekoliko kapela, sobe za učenike, knjižnica, sveti izvor, prostorije za redovnike. Vodom se opskrbljivao putem velikog akvadukta. U manastir vodi dugo i usko stubište pa su ga smatrali i neosvojivim. U restauraciji je, navodi se čak, otkriven i tajni tunel koji je vodi do kapele za koju se dotad nije znalo, a koja je, smatraju neki, možda služila kao promatračnica.

Nažalost, kako kompleks nije uvijek potpadao pomnoj i pažljivoj zaštiti, njegove su freske bile izložene vandalizmu. Niz njih bio je prekriven dimom ili pak grafitima te oštećen, no i one podliježu restauraciji.