Najveći nacionalni park u Italiji krije naljepše talijansko selo, konje koji lutaju proplancima i prirodu koja je zadržala izvorni oblik

Prekrasna, divna, najdivnija Italija, očaravajuća ‘čizma’ koja ima sve, od predivne prirode do nevjerojatne kulture i bogate povijesti, kao nacrtanih sela i gradova i odlične hrane… Među svim tim ljepotama kojima nas Italija uporno mami, nalazi se i jedan poseban nacionalni park, najveći u toj zemlji. Ime mu je Nacionalni park Pollino, a nazivaju ga, primjerice ‘krajolikom duše’: kažu da svakoga tko baci pogled na njega osvaja svojom divljom i neukroćenom prirodom…

Nacionalni park Pollino jedan je od 25 nacionalnih parkova, odnosno ‘pari nazionali’ u Italiji. Najstariji među njima jest Nacionalni park Gran Paradiso, proglašen još davne 1922. godine. Svi oni zauzimaju oko 5,3 posto talijanskog teritorija, a Pollino, koji je u biti i jedan od geoparkova pod zaštitom UNESCO-a, rekorder je među njima.

Obuhvaća čak 56 općina i proteže se kroz nekoliko planinskih masiva koji čine južne Apenine: Pollino i Orsomarso. Područje je zaštićeno 1993. godine, a simbol mu je munika odnosno Pinus heldreichii, kojeg nazivaju živućim fosilom ili pak dinosaurom drveća jer je riječ o zimzelenom stablu koje može preživjeti sve, pa i na nadmorskim visinama iznad 1000 metara…

Nacionalni park Pollino zaštićeni je komad Italije koji se proteže od Tirenskog do Jonskog mora, a površina mu je oko 200 tisuća hektara, ‘dijele’ ga regije Basilicata i Kalabrija, a dom je raznoraznim čudima, što prirodnih što ljudskih ruku djela. Tu ima rijeka, primjerice Argentino i Abatemarco, ali i klanaca koje su i izdubile Lao i Raganello.

Nacionalni park Pollino dom je nekim od najviših vrhova južne Italije, viših od 2200 metara i zavijenih u snijeg od studenoga do svibnja. To ni približno nije sve: šume i šumarci, livade, visoravni, planinski pašnjaci, litice… Ljudi. srećom, na tom području još nisu u većoj mjeri naštetili prirodi, ona je manje više netaknuta. Iako unutar parka ima mjesta i sela, područje je, općenito gledano, dosta slabo naseljeno.

Naravno, s obzirom na sve navedeno, nacionalni park Pollino je raj za ljubitelje šetnji i planinarenja, ali i općenito aktivnog odmora u prirodi. Zainteresirani mogu, na tom prostranom području birati, između niza različitih staza, od onih povijesnih koje povezuju sela do turističkih, jednostavnih, pogodnih i za najmanje članove obitelji pa sve do ekstremnijih, avanturističkih iskustava u pratnji vodiča.

Park je kao stvoren i za ljubitelje aktivnosti i sportova na vodi, primjerice kanuing, kajaking, canyoning, packrafting… Kao najbolja adresa spominje se rijeka Lao, ali i Coscile dugačak oko 50 kilometara je odličan, kažu. Na visinama iznad dva kilometra zimi se otvaraju skijališta.

No, osim prirode, na području parka nalazi se niz zanimljivih mjesta. Administrativno središte parka nalazi se u Rotondi, a kao jedno od mjesta koje se ne propušta spominje se grad Civita u kojem je i dalje, i nakon 500 godina od dolaska albanskih doseljenika, vrlo živa albanska kultura, tradicije i jezik. To se mjesto nalazi iznad rijeke Raganello, a ime mu dolazi od riječi ‘cifti’ što bi značilo orlovo gnijezdo.

Kao vrlo privlačno, dapače čak jedno od najljepših sela Italije, spominje se Morano Calabro, u kojem se kuće kaskadno ‘spuštaju’ prema trgu na kojem se nalazi crkva, a svakako se preporučuje i posjet Viggianellu, nedaleko kojeg se nalazi Svetište Gospe od Pollina, jedno od najznačajnijih hodočasničkih destinacija u Italiji, na nadmorskoj visini od 1527 metara.

Kao vrlo pitoreskno mjesto spominje se i San Severino Lucano na 877 metara nadmorske visine, pa Mormanno na 840 metara, nedaleko kojeg se nalazi spilja Romito, arheološko nalazište s jednim od najstarijih primjera prethistorijske umjetnosti u Italiji.  Još jedno mjesto koje se ne propušta je Cerchiara di Calabria, na jugoistočnoj granici parka, a koja je od obale udaljena samo 20 kilometara. U tom mjestu možete uživati u pogledu na udaljeno more…