Plovili smo barkom po najvećem podzemnom jezeru u Europi: nastalo je slučajno, nakon nesreće u rudniku

Schönbrunn, Belvedere, bečka opera, Riesenrad u Prateru, Hundertwasserhaus… Beč pršti od razvikanih imena koja se moraju vidjeti barem jednom od životu. No, isto tako i okolica Beča. Primjerice, jeste li znali da se kojih pola sata vožnje automobilom od centra Beča nalazi najveće podzemno jezero u Europi? I da se njime možete provozati brodom? Nisam ni ja, barem ne do prošlog vikenda. Upravo tada sam, zahvaljujući prijateljici koja je ispanirala ovaj izlet, imala prilike vidjeti ‘nepoznati’ dio Beča i njegove okolice.

U biti, odmah na početku moram malo pojasniti stvari. Naime, Seegrotte Hinterbrühl u mjestu Hinterbrühl kod Beča najveće je podzemno jezero u Europi općenito gledano, a nastalo je ljudskim djelovanjem. Ako tražite najveće prirodno podzemno jezero, ono se nalazi nešto dalje, u Švicarskoj. Riječ je o podzemnom jezeru Saint-Léonard (Lac Souterrain de Saint-Léonard) koje se nalazi u istoimenom mjestu, u kantonu Valais. To je jezero dugo oko 300 metara, a široko između 20 i 30 metara. Posjetitelji ga također mogu obići vožnjom u brodici.

No, vratimo se na Seegrotte, koji ujedno slovi i za najpoznatije podzemno jezero na starom kontinentu. Njegova je površina oko 6200 metara četvornih, dakle za oko 200 metara četvornih je veće od onog u Švicarskoj, a nalazi se u nekadašnjem rudniku gipsa, na dubini od oko 60 metara. Jezero je duboko oko jedan metar, no i to je tako zahvaljujući ljudima. Naime, u jezero neprestano dotiče voda koju, kako bi ostala na prihvatljivoj razini, ispumpavaju pumpe. Na stijenama se vrlo jednostavno može uočiti bijeli trag, odnosno granica koja ukazuje na mnogo višu razinu vode u tom neobičnom jezeru.

Jezero je nastalo 1912. godine kada je rudnik poplavilo 20 milijuna litara vode, a turističkom je atrakcijom postalo 1930. godine. Od tada je praktički cijelo vrijeme otvoreno za posjetitelje, s iznimkom Drugog svjetskog rata.

Vožnja brodom po tom jezeru (u poprilično prostranu brodicu stane 20 do 30 osoba) u biti predstavlja vrhunac obilaska nekadašnjeg rudnika gipsa. Može ga se obići, ako vam se ne žuri, u pratnji vodiča, zahvaljujući kojem možete doznati niz zanimljivosti vezanih uz taj rudnik, no o njima malo kasnije. Sama vožnja po jezeru, iako zanimljivo iskustvo, nije duga. Traje najviše 10 minuta, a ono što uvelike privlači pozornost jest nevjerojatno bistra voda jezera. U kombinaciji sa stijenama te svjetlosnim efektima doista je riječ o plejadi lijepih prizora.

No, koliko god bila prozirna i čista, do mjere da se na dnu vidi svaki kamenčić, u vodi nema života. Ona obiluje kalcijem, do mjere da u njoj ništa ne živi, a zbog istog razloga nije ni pitka. No, definitivno, u kombinaciji s vožnjom brodicom koja završava pljeskom na koji vas poziva znak na jednoj od stijena pri kraju vožnje, predstavlja turističku atrakciju koju malo koji posjetitelj rudnika želi propustiti.

Zanimljiv je i sam put do jezera (udaljenog kojih 150 metara od ulaza u rudnik). On vodi pokraj niza ogromnih rudarskih okana i dvorana, od kojih neke pričaju doista posebne priče. Tri su nas se posebno dojmile. U jednoj od tih velikih komora naići ćete, primjerice, na dijelove zrakoplova.  Podsjetnik je to na činjenicu da su upravo u ovom rudniku tijekom Drugog svjetskog rata nacisti proizvodili dijelove za zrakoplove Heinkel He 162.

Rudnik isto tako obilježavaju i neke vrlo mračne priče. Primjerice, one da su u njemu radili zatočenici, na prisilnom radu. Isto tako, bila je i taman i opasan dom za konje. U jednoj od komora naići ćete na replike tih životinja koje su nekada vukle teške vagone u tom zdanju. No, jednom kad bi ušle u rudnik, više nije bilo povratka: zauvijek bi ostale osuđene na tamu i težak rad.

S druge strane, rudnik je svojedobno poslužio i kao filmska kulisa. Naime, upravo je tamo, u jednoj od komora koja se i danas može vidjeti iza teških željeznih vrata, sniman film Tri mušketira. Zanimljivo je razgledati i salu za slavlja, gdje su rudari imali prilike opustiti se, a u kojoj se nalazi ogromni kamin, kao i oltare i svetišta te starinsku rudarsku opremu koju su nekada koristili u tom rudniku.

No, vrhunac je, kao što sam već rekla, vožnja brodicom po jezeru. Ona slijedi na kraju samog vođenog obilaska, a posjetitelji se u brod ukrcavaju na pristaništu do kojeg se spuštaju stepenicama, još dublje u dubinu zemlje. Nasuprot mola nalazi se zlatna lađa, također korištena za potrebe snimanja. Prilikom posjete Seegrotte svakako savjetujem da se toplo odjenete i da na nogama imate prikladnu obuću. Unutra je povremeno sklisko, a temperatura je, pogotovo za ljetne mjesece, vrlo osvježavajućih devet stupnjeva. Na jezeru, tijekom vožnje, može biti čak i hladnije, a kako obilazak traje 50 minuta, definitivno će vam, ako ste preslabo odjeveni, biti hladno. Ako to želite spriječiti, na ulazu postoji mogućnost najma dekice za 50 centi.

Što se tiče ulaznica, odrasli plaćaju ulaz 18 eura, dok djeca do pet godina imaju besplatni ulaz. Ona od 5 do 14 godina plaćaju 12 eura. Za kraj, imajte na umu da su šanse da ćete rudnik imati za sebe male. Dosad ga je posjetilo više od 20 milijuna ljudi i doista je riječ o popularnoj ‘adresi’. Ako dolazite osobnim automobilom, parkirati se možete u jednoj od ulica u neposrednoj okolici rudnika, a tamo ćete naići i na nekoliko ugostiteljskih objekata, jedan odmah kod ulaza u rudnik.