Ovaj hrvatski grad čitav je planski preseljen na drugo mjesto u samo nekoliko godina: izvorno naselje i danas se može posjetiti

Nestvaran krajolik koji kao da pripada nekom drugom planetu, stoljetne solane u kojima se i danas bere “bijelo zlato”, vrhunski sir i grad čija se povijest ispisivala još u srednjem vijeku. Sve to krije Pag, otok koji već na prvi pogled osvaja surovim kamenim prostranstvima, a potom iznenadi bogatom kulturnom baštinom i živopisnim pričama. Njegovo glavno naselje, grad Pag, idealno je polazište za upoznavanje čitavog otoka. Vidikovac Gradac, povijesna jezgra u koju se ulazi preko kamenog mosta Katina te ostaci bedema i kula samo su dio njegovih znamenitosti.

No tek rijetki znaju da se izvorni Pag nalazio oko kilometar južnije, a stanovnici su se u današnji planski izgrađen grad preselili u 15. stoljeću. Stari grad Pag nekoć je bio velik i bogat. Procvat je doživio u srednjem vijeku, zahvaljujući iskorištavanju soli, koja je prehranjivala ovaj otok.

Na tom brežuljkastom području, neposredno uz solane, nicale su crkve, samostani, utvrđena citadela, palača, velika i mala loža, hospital, veliki i mali gradski trg… Uz obalu su se nalazila i skladišta za sol te dva pristaništa, Veliki i Mali mul. Od Starog grada Paga sačuvane su ruševine franjevačkog samostana i crkva svete Marije, izgrađena u romaničkom stilu, u kojoj se čuva drveni gotički kip Majke Božje.

Već stoljeće i pol, u znak zahvalnosti za pomoć, Pažani svake godine na dan Velike Gospe (15. kolovoza) hodočaste iz Starog grada prema novom Pagu, noseći spomenuti kip Blažene Djevice Marije. Zavjetna procesija datira još iz 1855. godine, a prati je zanimljiva povijesna priča.

Naime, u Pagu se 1852. pojavila kolera i desetkovala stanovništvo. Kako bi se spriječilo širenje zaraze, sva groblja iseljena su iz grada i mjesnih crkava, a Pažani su se na dan Velike Gospe 1855. spontano okupili oko kipa Majke Božje u Starom gradu, moleći je da ih spasi od opake bolesti.

Nakon što su kip na rukama prenijeli u pašku Zbornu crkvu, zadnje žrtve kolere pokopane su 16. kolovoza te godine, na blagdan svetog Roka. Upravo tad mještani su se zavjetovali da će na svaku Veliku Gospu donijeti kip u Pag, gdje će isti puna 22 dana, sve do Male Gospe, biti u Zbornoj crkvi kako bi joj vjernici zahvalili i molili se za spas, zdravlje, mir te ljubav.

Na mjestu Starog grada Paga pronađeni su megaliti i brojni artefakti iz starog vijeka, koji ukazuju na to da je ondje još u starogrčko doba postojalo gradsko naselje. Stari grad nekoć je bio toliko bogat i gospodarski snažan da si je mogao financirati izgradnju vlastitih zidina.

Na njegovu povijest utjecao je i kralj Bela IV., koji je 1244., bježeći pred neprijateljima, utočište pronašao na otoku. U znak zahvalnosti za veliku pomoć koju su mu iskazali mještani Pagu je darovao povelju slobodnog kraljevskog grada. Zbog preseljenja u drugoj polovici 15. stoljeća Stari grad izgubio je na značenju i s vremenom prestao biti samostalno naselje.

Njegova jedina potpuno sačuvana građevina je crkva sv. Marije, koja se prvi put spominje 1192., a vjeruje se da je izgrađena na starohrvatskoj bazilici iz 8. stoljeća. Od propadanja su je spasili franjevci, koji su vrlo blizu nje podigli samostan i u njemu boravili od 16. do kraja 19. stoljeća.

Unutar samostanskog dvora nekoć se nalazio i bunar s pitkom vodom. Prema legendi, za vrijeme strašne suše Pažani su se obratili Majci Božjoj. Jednog jutra, nakon dugih molitvi, bunar je osvanuo pun vode i spasio ih od katastrofe. Stari grad Pag u povijesti je imao i svoju luku u Košljunu, iz koje se srednje velikim brodovima izvozila sol, zaštitni znak otoka.