Vulkan je zatrpao cijelo selo, a iz hladne, crne lave i danas viri crkva u kojoj je očuvan oltar! Prizor izgleda nestvarno

Nekad su na tom mjestu postojale kuće, ulice, obrađena polja, ljudi su radili, a djeca išla u školu. Danas, potpuno druga slika. Jedino što se vidi je nepregledno duga crna stijena, iz koje viri samo jedan trag nekadašnjeg života. Vitki, kameni zvonik crkve u nekadašnjem naselju San Juan Parangaricutiro u Meksiku i danas viri iz skrućene lave, a cijeli prizor izgleda poput nekog postapokalipčnog filma!

Selo San Juan Parangaricutiro u meksičkoj saveznoj državi Michoacán nije napušten zbog rata, propasti gospodarstva ili iseljavanja. S karte ga je izbrisala planina koja samo nekoliko godina ranije uopće nije postojala. Danas se usred crnila izdiže samo taj jedan zvonik, dovoljno očuvan da se na njemu još uvijek mogu razaznati lukovi, niše i ukrasi. Iza njega rastu šuma i zeleni brežuljci. Oko njega nema ničega, ni ulica, trgova ni kuća, sve je opstalo skriveno pod tonama ohlađene i stvrdnute lave.

Priča je počela 20. veljače 1943. godine. Poljoprivrednik Dionisio Pulido nalazio se na svojem kukuruznom polju nedaleko od sela Parícutin kada je iz pukotine u zemlji počeo izlaziti dim. Tlo se podizalo, kamenje je letjelo kroz zrak, a iz otvora su se začuli tutnjava i eksplozije. Stanovnici okolnih sela prethodnih su tjedana osjećali niz potresa, ali nitko nije mogao pretpostaviti da će pred njihovim očima nastati potpuno nov vulkan. Početak erupcije zabilježen je oko 16.30 sati, zbog čega se za Parícutin često kaže da je vulkan s gotovo precizno poznatim „datumom i vremenom rođenja”.

Već drugoga dana nad poljima se uzdizao približno 30 metara visok stožac. Petoga dana bio je viši od 150 metara, a u samo šest dana dosegnuo je oko 167 metara. Na kraju svoje aktivne faze uzdigao se čak 424 metra iznad nekadašnjeg kukuruzišta.  Pred ljudima koji su se ondje bavili poljoprivredom i uzgojem stoke doslovno se rađala nova planina.

Erupcija nije bila kratka. Parícutin je izbacivao pepeo, kamenje i lavu punih devet godina, od 1943. do 1952. godine. U prvim danima iznad novoga vulkana uzdizao se gust oblak, krajolik je postajao sve tamniji, a pepeo je prekrivao stabla, kuće i polja. Jedna od tadašnjih stanovnica, Guadalupe Ruiz, desetljećima kasnije prisjetila se da je zvuk iz zemlje nalikovao vodi koja se podiže ispod površine, a zatim udarcu groma ili kopitu konja. Ljudi su vjerovali da je stigao kraj svijeta. Djeca su, s druge strane, prilazila koliko su se usudila kako bi gledala lavu koja se vrlo polako pomicala krajolikom.

Upravo je ta sporost spasila stanovništvo. Parícutin nije progutao sela u nekoliko minuta, kao što su erupcije Vezuva zatrpale Pompeje. Lava se približavala postupno, dajući ljudima vrijeme da pokupe stvari, odvedu stoku i napuste svoje domove. Nije ih, međutim, poštedjela gledanja kako sve što poznaju polako nestaje.

Najprije je teško stradao Parícutin, manje selo koje se nalazilo samo nekoliko kilometara od novoga vulkanskog stošca. Zbog golemih količina pepela njegovi su stanovnici morali otići već nekoliko mjeseci nakon početka erupcije. Veće naselje San Juan Parangaricutiro izdržalo je nešto dulje. Lava je u njegove ulice ušla 17. lipnja 1944. godine. Napredovala je polako, dio po dio, pa su se stanovnici povlačili kako bi tok zahvaćao pojedine kuće i imanja. Neki su ostajali sve dok lava nije stigla gotovo do posljednjeg dijela njihove zemlje.

U svibnju 1944. godine velik dio zajednice napustio je San Juan u procesiji, noseći sliku svojega zaštitnika, Señor de los Milagros, Gospodara čudesa. Sa sobom su poveli stoku i ponijeli ono što se moglo spasiti. Na zemlji koju im je osigurala država osnovali su novo naselje, današnji Nuevo San Juan Parangaricutiro, i ondje ponovno izgradili svoje kuće i svetište. Staro je selo postupno nestalo ispod naslaga lave koje su na nekim mjestima dosezale visinu od približno 15 metara.

Najpoznatiji prizor erupcije nastao je u srpnju 1944. godine. Lava je stigla do velike crkve u San Juan Parangaricutiru, okružila je i prodrla u njezinu unutrašnjost. Kada se početkom kolovoza zaustavila, građevina je ostala zarobljena u crnoj stijeni. Jedan zvonik i danas se gotovo u cijelosti uzdiže iznad lave, zajedno s dijelovima pročelja, zidova i kamenog glavnog oltara. Drugi zvonik nikada nije ni bio dovršen. Zanimljivo je da je unutrašnjost crkve rastavljena i ispražnjena samo nekoliko dana prije nego što ju je lava opkolila, pa su se brojni vrijedni predmeti ipak uspjeli spasiti.

S vremenom se rodila i lokalna priča prema kojoj se lava čudesno zaustavila pred glavnim oltarom. Oltar je doista ostao vidljiv, a na njemu posjetitelji i danas ostavljaju cvijeće, svijeće i vjerske darove. Je li riječ o čudu ili neobičnom kretanju i hlađenju lave, ovisi o tome koga pitate. Za nekadašnje stanovnike, koji su sa sobom u novi grad ponijeli svojeg čudotvornog Krista, odgovor je odavno poznat.

Unatoč razmjerima katastrofe, sporo napredovanje lave omogućilo je evakuaciju pa u erupciji, prema podacima koje navodi Associated Press, nije bilo izravnih ljudskih žrtava. Lava je prekrila približno 18,5 četvornih kilometara, dok meksički Nacionalni centar za prevenciju katastrofa navodi da je zatrpano oko 25 četvornih kilometara obradive zemlje. Za lokalno stanovništvo to ipak nije bila katastrofa bez žrtava. Nestala su dva naselja, izgubljeni su domovi, usjevi i pašnjaci, a pepeo je usmrtio tisuće grla stoke o kojoj su zajednice ovisile za hranu, prijevoz i obradu zemlje.

San Juan Parangaricutiro zato nije samo atraktivna ruševina za fotografiranje. To je mjesto na kojem je jedna zajednica ostala bez gotovo svega, a zatim svoje selo, crkvu i svakodnevicu izgradila ispočetka nekoliko kilometara dalje.

Ruševine starog San Juana i vulkan Parícutin danas su među najneobičnijim znamenitostima Michoacána. Glavno polazište za obilazak je selo Angahuan, iz kojeg se može krenuti prema crkvi, vulkanskom stošcu ili na dužu turu koja povezuje oba lokaliteta. Put kroz šumu i preko starih tokova lave može se prijeći pješice ili djelomično na konju, a za uspon do kratera preporučuje se angažirati lokalnog vodiča. Staze nisu uvijek jasno označene, udaljenosti su velike, a crna vulkanska stijena izrazito je neravna i oštra. Vlasti Michoacána najavile su tijekom 2026. godine uređenje sigurnijih staza, vidikovaca, servisnih zona i novoga turističkog punkta na području Parícutina, uz sudjelovanje lokalnih zajednica.