Najstarije radničko naselje u Hrvatskoj preraslo je u cijeli grad: uz tvornicu su niknule vile, četvrti, parkovi i škola

Industrijalizacija je krajem 19. stoljeća snažno mijenjala europske gradove, ali rijetko gdje je jedna tvornica tako izravno utjecala na njihov izgled i svakodnevni život kao u Dugoj Resi. Ondje se uz proizvodne pogone postupno gradio čitav sustav potreban radnicima i upravi: stanovi, škola, bolnica, trgovina, društveni sadržaji i vile. Malo mjesto uz Mrežnicu tako se tijekom nekoliko desetljeća razvilo u industrijski grad čiji su tragovi i danas jasno vidljivi.

Promjene koje će odrediti spomenuti razvoj Duge Rese započele su 1884. godine. Kako se navodi na stranicama Gradskog muzeja Karlovac, bečki veletrgovac Josef Jerusalem tada je kupio mlin na Mrežnici od karlovačkog odvjetnika Ivana Banjavčića. Već iduće godine s poslovnim partnerima osnovao je predionicu i tkaonicu, a 1886. poduzeće je postalo dioničko društvo. Za njegov razvoj važan je bio i položaj uz Mrežnicu, koja je osiguravala vodu i pogonsku snagu, kao i blizina željezničke pruge Karlovac – Rijeka, otvorene 1873. godine, koja je omogućavala povezivanje s riječkom lukom i tržištem.

Proizvodnja se brzo povećavala, a tvornica se početkom 20. stoljeća tehnološki modernizirala. Nabavom automatskih tkalačkih strojeva 1901. dobila je jednu od prvih automatskih tkaonica u Srednjoj Europi. Nakon modernizacije dovršene 1934. imala je 35 276 finijih vretena, 1280 vretena za preradu pamučnih otpadaka i 1104 tkalačka stroja. Pamuk je stizao iz Sjedinjenih Američkih Država, Egipta i tadašnje Istočne Indije, a proizvodili su se pređa, tkanine za uniforme, platno za jedra, ručnici, stolnjaci i drugi tekstilni proizvodi.

Razvoj tvornice ubrzo je počeo mijenjati i prostor oko nje. Do 1930-ih Duga Resa dobila je obilježja planski građenog vrtno-industrijskog grada, s radničkim naseljima Kasar, uz ulicu paralelnu s Jozefinskom cestom, i Inzl, na otočiću u Mrežnici. Prema podacima Virtualnog muzeja karlovačke industrije, tvornica je 1934. imala 2300 zaposlenih, a njih 800 besplatno je stanovalo u radničkim stanovima. Zajedno s članovima obitelji ondje je živjelo oko 1600 ljudi. U sklopu naselja djelovali su trgovina, škola i bolnica; za tehničko i administrativno osoblje sagrađeni su kasino i činovnički dom, dok je najviši sloj uprave stanovao u reprezentativnijim vilama.

Među tim naseljima posebno se ističe Kasar, jedan od najprepoznatljivijih tragova industrijskog razvoja Duge Rese. Čine ga nizovi gotovo jednakih jednokatnica podignutih za tvorničke radnike. Svaka je zgrada imala po osam stanova, dok su kupaonice i sanitarni čvorovi bili zajednički za stanare pojedinog kata. Njihov izgled podsjećao je na vojarne, s čime se povezuje i naziv naselja. Uz zgrade je posađen drvored platana koji je stanovnike trebao štititi od prašine s obližnje ceste. Arhitektica Ana Sopina ističe da je industrijski sklop s pripadajućim stambenim naseljima sačuvao izvorni koncept vrtno-industrijskog grada s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće.

Tvornica je ostala središte dugoreškog gospodarstva i nakon Drugog svjetskog rata. Proizvodnja je tijekom 1960-ih bila gotovo dvostruko veća nego tridesetih godina, a 1984. Pamučna industrija zapošljavala je 4390 radnika, među kojima je bio velik broj žena. Prema Hrvatskoj tehničkoj enciklopediji, na nju je tada otpadalo oko 80 posto gospodarske aktivnosti općine Duga Resa. Utjecaj tvornice pritom se nije zaustavljao na radnim mjestima. Uz nju su se razvijali vatrogastvo, limena glazba, sportske aktivnosti i velik dio društvenog i kulturnog života grada.

Problemi su postajali sve izraženiji tijekom druge polovice 1980-ih. Do 1990. broj zaposlenih gotovo se prepolovio, a iste je godine proveden i prvi stečajni postupak. Tijekom Domovinskog rata tvornički su pogoni pretrpjeli znatna oštećenja, no proizvodnja se nastavila. Međutim, krajem devedesetih radnici su u Zagrebu prosvjedovali zbog neisplaćenih plaća, a novi stečajni postupak pokrenut je 2002. godine. Dovršen je 2015. gašenjem poduzeća, 131 godinu nakon početka priče o Pamučnoj industriji u Dugoj Resi.

Tvornica je prestala raditi, ali grad koji je desetljećima rastao uz nju nije izgubio njezine tragove. Radnička naselja Kasar i Inzl i dalje su nastanjena, a nekadašnje vile, javne zgrade i dijelovi industrijskog kompleksa ostali su sačuvani.

Sve zajedno pokazuje koliko je snažno jedan pogon mogao utjecati na razvoj grada: od mjesta na kojem su ljudi radili do stanova u kojima su živjeli, škola koje su pohađala njihova djeca i sadržaja oko kojih se odvijao društveni život. Duga Resa zato je jedan od upečatljivijih hrvatskih primjera grada čiji je razvoj tijekom više od stoljeća bio čvrsto povezan s jednom industrijom.