Na ovom hrvatskom otoku više od 11 mjeseci nije pala prava kiša: presušili su izvori, bunari i pašnjaci

Nekad nam smeta, nekad joj se, kao jučer u Zagrebu, razveselimo jer spusti temperaturu i osvježi zrak, ali kako god gledali na kišu, činjenica je da je ona dio procesa u prirodi u kojima sve ovisi, od ljudi, do životinja i vegetacije. Zato je zapanjujuć podatak iz 2011. godine s Paga: otočani su te godine pravu kišu čekali gotovo 12 mjeseci! Palo bi tu i tamo koja kap, ali nije bilo pravog pljuska. U nešto više od 11 mjeseci presušili su bunari, požutjeli pašnjaci, izvori su ostali bez vode…

Već i sam pogled na otok Pag pokazuje da je priroda ovdje često surova. Ogoljeni kamen, trava savijena pod burom, nestvarni krajolici. No sve na što su stanovnici otoka navikli nadmašeno je te 2011. godine. Mjesec za mjesecom čekali su kišu. Kad bi se oblaci pojavili nad Velebitom s nadom su gledali prema kopnu, no oni su ih zaobilazili i tlo je ostajalo suho.

Izvještaj tada objavljen u Zadarskom listu u rujnu te godine opisuje kako su se pratili oblaci koji su se skupiti na kopnu. U tom trenutku, na otoku nije bilo ozbiljnije kiše od studenog 2010. Tlo je bilo žedno, biljke suhe, stoka žedna. Do poslijepodneva je palo tek oko pet litara kiše po četvornom metru. Bilo je dovoljno da se isperu ulice i trgovi, ali daleko premalo da bi voda ozbiljnije prodrla u presušeno tlo, napunila brdske lokve, cisterne i bunare ili ponovno pokrenula presušene izvore.

Situacija iz 2011. posebno je privlačila pozornost zato što je Pag već imao jedno gotovo legendarno sušno razdoblje. Prema podacima koje je tada objavio Zadarski list, najveća dotad zapamćena suša dogodila se od druge polovice 1920. do prve polovice 1921. godine. Kiša tada, navodi taj izvor, nije pala čak sedam mjeseci. Druge velike paške suše uglavnom su trajale između četiri i sedam mjeseci.

Zato je 2011. postajala povijesna. Da tijekom sljedećih četrdesetak dana nije palo barem dvadesetak litara kiše po četvornom metru, lokalni su meteorološki zapisi prvi put trebali zabilježiti gotovo punih dvanaest mjeseci bez obilnije kiše. Upravo je količina od dvadesetak litara bila ključna. Nije se čekao bilo kakav pljusak, nego kiša koja će stvarno natopiti tlo i početi vraćati vodu u krajolik.

Znanstvenici DHMZ-a i Geofizičkog odsjeka zagrebačkog PMF-a kasnije su detaljno analizirali iznimnu sušu 2011. i 2012. godine u Hrvatskoj. U radu objavljenom u časopisu Theoretical and Applied Climatology navode da je suša započela već u veljači 2011. i postupno jačala, a posebno su problematični bili izostanak oborina u studenome 2011. i ponovno vrlo suh ožujak 2012. godine.

Analiza dugih meteoroloških nizova pokazala je da su se neke od najintenzivnijih suša u Hrvatskoj javljale tijekom 1920-ih, 1940-ih, 1950-ih i 1990-ih godina te ponovno početkom 2010-ih. Suša 2011./2012. bila je osobito dugotrajna, a u kontinentalnom dijelu zemlje njezina je ukupna jačina na nekim lokacijama bila među najvećima od početka 20. stoljeća.

Meteorološki gledano, kad kažemo da “nije bilo kiše”, to ne mora značiti da tijekom svih tih mjeseci s neba nije pala baš nijedna kap. Slabi pljuskovi mogu ostaviti nekoliko milimetara oborine, ali za biljke, poljoprivredu i zalihe vode te količine praktički ne znače ništa. DHMZ danas u klimatološkoj praksi sušnim danom uglavnom smatra dan s količinom oborine manjom od jednog milimetra, dok se za neke potrebe, osobito u poljoprivredi, koristi i prag od pet milimetara. Hrvatska klimatološka istraživanja sušna razdoblja analiziraju prema različitim pragovima, od 0,1 pa sve do 10 milimetara dnevne oborine.

Na otoku na kojem su stočarstvo, ovce i pašnjaci stoljećima dio svakodnevice, dugotrajna suša nije samo zanimljiv podatak iz meteorološkog arhiva. Bez kiše nema dovoljno trave ni vode u prirodnim lokvama, a presušivanje izvora, bunara i cisterni brzo postaje vrlo konkretan problem.

U rujnu 2011. paški su pašnjaci već bili potpuno isušeni, a stanovnici su čekali kišu koja neće samo nakratko smočiti kamen nego promijeniti stanje u prirodi. Jedno je sigurno: kad je te jeseni na Pagu ona napokon pala, nitko se nije bunio da mu je pokvarila planove.