Planina koju svi vidimo na putu prema moru skriva tajanstvenu špilju s jezerom! Do vrha se stiže za samo sat i pol

Vidimo je svaki put kad krenemo prema moru autocestom. Usamljena, neobična i lako prepoznatljiva, izranja iz Ličkog polja poput golemog kamenog stražara uz autocestu A1. Za mnoge je upravo ona neslužbeni putokaz koji najavljuje da su sunce, valovi i miris soli sve bliže. No znate li kako se ta planina zove? Zašto nosi upravo to neobično ime, koliko je visoka i može li se popeti na njezin naizgled nepristupačan vrh?

Iza dojmljive stijene koju obično samo nakratko pogledamo kroz prozor automobila skriva se mnogo zanimljivija priča nego što biste očekivali. Planina Zir nije samo atraktivan prizor uz cestu, nego i odlično izletište, prirodna promatračnica te dom špilje na čijem se kraju nalazi tajanstveno jezerce.

Zir je jedno od onih mjesta koja odmah privlače pogled. Potpuno osamljen, uzdiže se iz ravnice Ličkog polja i djeluje kao da se ondje pojavio niotkuda. Njegova moćna vršna stijena na prvi pogled izgleda gotovo neosvojivo, zbog čega je Zir postao jedan od najupečatljivijih prizora uz autocestu A1.

Nalazi se nedaleko od mjesta Kik, na području općine Lovinac, a po njemu je ime dobilo i obližnje odmorište Zir. Većina putnika upravo se ondje prvi put malo bolje zagleda u planinu koju su do tada možda samo površno primjećivali kroz vjetrobransko staklo.

Zir je visok 850 metara, no zbog položaja u ravnici djeluje mnogo viši i dramatičniji. Njegovo šumovito podnožje čine relativno blage padine, iz kojih se iznenada uzdiže golema kamena stijena. Ovisno o tome iz kojeg ga kuta promatrate, može izgledati kao tvrđava, kameni brod ili divovski monolit usred zelenila.

Iako na prvi pogled izgleda kao mjesto rezervirano isključivo za iskusne alpiniste i penjače, Zir je zapravo vrlo zanimljivo planinarsko odredište. No ono što vidimo izvana samo je dio njegove priče.

U unutrašnjosti planine nalazi se špilja duga oko 350 metara, na čijem je kraju malo podzemno jezero. To nije jedina špilja ni jama na području planine, ali je najveća i najpoznatija. Nalazi se uz markirani planinarski put koji vodi prema vrhu pa je moguće barem zaviriti u njezin ulaz. Za ozbiljniji ulazak u špilju ipak su potrebni odgovarajuća oprema, iskustvo i velik oprez.

Ni podrijetlo njegova kratkog i neobičnog imena nije sasvim razjašnjeno. Postoje dvije teorije, a svaka na svoj način dobro pristaje ovoj planini. Prema prvoj, Zir je tijekom turskih prodora služio kao promatračnica. Zbog izdvojenog položaja i otvorenog pogleda na široku okolicu bio je idealno mjesto s kojeg se moglo nadzirati kretanje ljudi i na vrijeme uočiti opasnost.

Druga je teorija mnogo jednostavnija i romantičnija. Prema njoj, Zir je toliko upečatljiv i lijep da su ljudi oduvijek u njega zurili. Upravo je od tog glagola, tvrdi se, nastalo njegovo ime. Bilo da je riječ o povijesnoj promatračnici ili planini koja jednostavno tjera prolaznike da zastanu i podignu pogled, Zir je i danas nemoguće ne primijetiti.

Nekoć se na Zir možda penjalo kako bi se motrila okolica, a danas na njegov vrh stižu planinari i izletnici željni tišine i spektakularnog pogleda. Zbog osamljenog položaja ništa mu ne zaklanja horizont. Pogled se s vršne stijene otvara na gotovo sve strane svijeta, na Liku, šuma, udaljena sela i planinske lance. Posebno je impresivan prizor Velebita, koji se sa Zira može promatrati gotovo cijelom njegovom duljinom.

Planinari često ističu da se upravo odavde pruža jedan od najljepših pogleda na najdužu hrvatsku planinu. Velebit se na horizontu proteže poput golemog kamenog zida, dok se u podnožju izmjenjuju zelene šume i prostrana lička ravnica. Zanimljivo je da je i sam Zir jedan od najprepoznatljivijih prizora kada se promatra s okolnih planina. Njegova izdvojena stijena lako se uočava izdaleka, zbog čega već stoljećima služi kao prirodni orijentir.

Prema stranici Hrvatskog planinarskog saveza, do vrha Zira vodi samo jedan označeni planinarski put. Uspon traje oko sat i pol, a započinje na cesti kod zaselka Trkulje. Automobil se ostavlja u blizini prolaza ispod autoceste, na mjestu gdje se odvaja seoski put prema Trkuljama. Odatle se nastavlja sporednom cestom   prema zaseoku, uz istočne padine Zira, a zatim kroz šumu prema zapadu.

Prema iskustvima planinara koji su prošli ovom rutom, veći dio staze nije osobito zahtjevan. Najstrmiji i najuzbudljiviji dio dolazi tek u blizini vrha, kada staza ulazi među stijene. Na pojedinim mjestima prolazi se kroz samu kamenu gromadu, a pri završnom usponu potrebno je koristiti postavljene sajle i klinove.

Upravo taj posljednji dio usponu daje dozu pustolovine, ali zahtijeva oprez, čvrstu obuću i sigurnost u kretanju po stijeni. Posebno treba paziti nakon kiše, kada kamen može biti vrlo sklizak. Na vrhu planinare čeka širok pogled koji višestruko nagrađuje uloženi trud. A oni koji skupljaju planinarske žigove ne bi trebali zaboraviti utisnuti i žig Zira kao uspomenu na planinu koju su vjerojatno mnogo puta vidjeli iz automobila, ali je tek sada doista upoznali.