Povijest ovu cestu pamti kao najvažniju u Hrvatskoj: spojila je kopno i more te doslovno promijenila tijek razvoja naše zemlje

Karolina, Jozefina, Terezijana, Lujzijana… Možda već pogađate, ove ‘dame’ sve redom su slavne hrvatske povijesne ceste. Svaka od njih obilježila je Hrvatsku na svoj način, upisala se u povijest, svaka priča sasvim posebnu, a nadasve zanimljivu priču. No, među njima, jedna se posebno ističe. Upravo je ona ‘izbacila iz igre’ Karolinu i Jozefinu te ju povijest pamti kao jednu od najvažnijih cesta u povijesti Hrvatske…. Vodimo vas u jedan poseban ‘svijet’, onaj u kojem glavnu ulogu igra povijesna cesta Lujzijana.

Lujzijanu ili pak, kako je još nazivaju ponekad, Lujzijsku cestu često se opisuje kao prvi potpuno uspjeli pokušaj spajanja kopna s morem. Povezivala je Karlovac i Rijeku i predstavljala najkraći put između ta dva grada. No, isto tako je, u doba svog rođenja, bila jedna od najmodernijih, ali i najljepših prometnica Habsburške monarhije. Nastajala je godinama, od 1803. do 1811. godine.

Njezina je modernost proizlazila iz nekoliko stvari. Bila je praktički građena prema standardima koji se primjenjuju i danas, primjerice oko nagiba koji nije prelazilo šest posto, a cilj joj je bio da se njome, iako je planinska, može prometovati cijele godine. Bila je dugačka 134 kilometra, odnosno 18 austrijskih poštanskih milja, te prosječno široka osam metara. U oštrim zavojima imala bi i 14. Krasili su je i kameni mostovi, miljokazi i burobrani, ograde, rješenja za odvod oborinskih voda. Održavala se naplatom cestarine, a doprinijela je razvoju područja kroz koje se protezala. Njome je 1828. godine čak prošla i žirafa! Ta životinja bila je poklon iz Egipta, a putovala je od Rijeke do Beča.

Ime pod kojim ju povijest pamti nije bilo i prvotno koje joj je nadjenuto. Trebala se zvati Via Ludovice, po supruzi austrijskog cara Franje II.  No, kako je završena u vrijeme francuske uprave naposljetku je dobila ime po njegovoj kćeri Marie-Louise koja je kasnije postala Napoleonova supruga. Rijeku i Karlovac povezivala je preko Grobničkog polja, Kamenjaka, Gornjeg Jelenja, Lokava, Delnica, Kupjaka, Skrada, Stubice, Severina na Kupi, Netretića i Stativa, a kao takvu ju je osmislio Filip Vukasović.

Vukasović, inženjer i oficir iz Senja, bio je vrsni projektant i već je imao iza sebe nekoliko uspješnih cesta. Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac bio je glavni zagovornik i suinvestitor izgradnje ceste, dok je za financiranje  bilo zaduženo Kraljevsko ugarsko povlašteno kanalsko i brodarsko društvo, navode na stranici TZ općine Čavle. Lujzijana navodno predstavlja vrhunac Vukasovićeve karijere, no nažalost on nije doživio njezin završetak.

Od njega su bile jače ratne ozljede, koje je zadobio prije dovršetka zadnjih 15 kilometara ceste. No, njezinom izgradnjom pokazao je snagu svoje vjere. Mnogi su mislili da se cesta nikad neće materijalizirati, a on je čak u usjeku pred Rijekom, koji je kasnije dobio ime Banska vrata, dao uklesati natpis “per gli increduli”, u prijevodu ‘onima koji ne vjeruju’. Oni koji su sumnjali u ostvarenje projekta, sumnjali su s pravom. Bilo je problema i izazova, primjerice nedostatak radne snage jer su se mnogi radnici morali primiti oružja. Drugi nisu htjeli raditi za izuzetno male novce…

Lujzijana se koristila gotovo 200 godina, a i današnja autocesta jednim dijelom koristi njezine najbolje dijelove, ali i dijelove Karoline. Bila je obnovljena u 19. stoljeću, a asfaltirana je 1960-ih godina. U svojim počecima bila je izgrađena od kamenih blokova koji su trebali spriječiti proklizavanje kopita konja. Naime, od 1827. do 1829. godine njome je prolazilo po 80 tisuća zaprega konja i 90 tisuća zaprega volova.

Slavne prometnice rado se sjećaju i na području općine Čavle, gdje su određeni punktovi vezani u slavnu cestu označeni i infotablama. To su, primjerice, vrh Čavje gdje se nalazi oznaka za nadmorsku visinu, a koja je izvorno bila postavljena u Kosorcima. Tu je i Čebuharova kuća, obnovljena 2007. godine, a izgrađena 1843. godine. To je zdanje služilo kao odmorište za putnike na kojem se, gledano iz pravca Rijeke, prvi puta radila zamjena za konja, odnosno gdje su se nakon uspona uprezali odmorni i nahranjeni konji ili odmarali umorni.

Tu je i lokalitet Lišćevica te miljokaz s obeliskom koji je govorio da do Rijeke ima jedna austrijska poštanska milja, a 17 do Karlovca te lokalitet Cirkul čiji je miljokaz putnika obavještavao da do Rijeke ima dvije milje. U njegovoj blizini nalazi se i kameni podzid koji i danas radi svoj posao. Tu je isto tako i cisterna na Kamenjaku iz 1836. godine, gdje su putnici mogli napojiti konje, a koja se punila iz obližnjeg izvora. U blizini i danas stoji 50 metara dugački burobran iz 1870. godine. Tu je, isto tako, i most Kikovica. Sadašnji most, tvrde na stranici TZO Čavle, sadrži izvorni kameni most iz doba te povijesne ceste.