Nekoć neosvojiva utvrda na sjeveru Hrvatske krije jezive legende: ime je dobila po riječi ‘rad’, a danas je obožavaju planinari

Usred predivnog zelenila najviše planine Hrvatskog zagorja, Ivanščice, stoje ruševine jednog starog grada. Nekada su njegove zidine, neosvojive i ‘iznad svijeta’, budno motrile na okolno područje. Njegovi zidovi, odnosno ono što je ostalo od njih, i danas stoje, prepušteni prolasku vremena i propadanju, zavijeni u mračne legende i znatiželjne poglede planinara. No, Pusti Lobor, iako tako na prvu izgleda, sve je samo ne pust: njegovi ostaci pričaju doista neke od najzanimljivijih priča.

Pusti Lobor je, na prvu, samo jedan od starih gradova ‘rasutih’ po krovu Hrvatskog zagorja. No, nazvali bismo ga jednim od najposebnijih. Riječ je, naime, o jednoj od najmanjih srednjovjekovnih utvrda Krapinsko-zagorske županije, no ujedno i jednoj od najvrjednijih. Pusti Lobor slovi za jedan od najvažnijih spomenika srednjovjekovne arhitekture u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Nalazi se na jugozapadnom dijelu Ivanščice i tri ga kilometra dijele od naselja Lobor. Pretpostavlja se da je ime dobio od latinske riječi ‘labor’, u prijevodu rad. Naime, Rimljani su na tom području nekad imali svoje kamenolome i radionice, a dokaz njihove prisutnosti su i nadgrobni spomenici koji su postavili. Jedan od njih iskopan je 1857. godine i posvećen je rimskom legionaru te potječe iz 3. st. pr. Kr.

Kao utvrda, Pusti Lobor je imao vrlo važnu ulogu. On je štitio prijelaz kroz zapadni dio masiva Ivanščice, a izgrađen je na 485 metara nadmorske visine, na jednom od tamošnjih vrhova. Položaj mu je bio neosvojiv: s tri strane su ga štitile strme padine, a sa sjeverne strane, jedine s koje mu se moglo prići, jarak.

Sam kompleks sastojao se od vanjske i unutrašnje utvrde. U potonjoj se nalazi i rezidencijalni dio na koji je pazila polukružna kula. Ono što danas još uvijek stoji su upravo ostaci tog unutarnjeg dijela.

Priča o Pustom Loboru ne bi bila potpuna a da ne uronimo u svijet legendi. Jedna od najupečatljivijih je ona o vitezu po imenu Crni Tomo Loborski, kojeg u svojim knjigama spominje i Marija Jurić Zagorka. On je u tom starom gradu živio u 14. stoljeću i navodno je Pusti Lobor upravo tada bio na svom vrhuncu. No, kao gospodar je bio iznimno okrutan, poznat po tome što je otimao žene u okolici. Nije mu bilo bitno jesu li plemenitog roda, na meti su bile kako plemkinje tako i seljanke, a u dvorac ih je odvodio kako bi mu bile ljubavnice.

No, glave su ga na kraju koštale Katica, kći vlastelina Oštrc-grada, i djevojka po imenu Marica. Naime, izdao ga je njegov vlastiti sluga koji je Katičinom odabraniku pomogao osloboditi Katicu i ubiti Crnog Tomu. Tako je želio osvetiti svoju Maricu koja se, kad ju je Crni Tomo oteo, radije bacila s kule nego mu postala ljubavnicom.

Još jedna, ali također mračna priča, veže se i uz Petra Keglevića koji je, kao gospodar Pustog Lobora, seljacima kod Lobora ukinuo njihova prava, prenosi stranica Blaga i Misterije. Starcu koji je bio najsrčaniji u obrani prava mačem je odrubio glavu, a njegova udovica je proklela njega i njegov rod do sedmog koljena, kaže legenda.

Povijest Pustog Lobora inače seže u 13. stoljeće. „U povijesnim izvorima Lobor se kao posjed spominje 1244. godine, a kao utvrda 1259. godine koju je hrvatsko-ugarska kraljica Marija oduzela plemiću Puchu i poklonila varaždinskom županu Mihajlu radi zasluga u borbi s Tatarima. Početkom 14. stoljeća kao vlasnik se spominje Thomas Niger (Tomo Crni), o kojem je sačuvana ne baš laskava legenda. Godine 1399. Lobor dobiva obitelj Celjski, a nakon njih se kao vlasnici izmjenjuju različite osobe i obitelji (pa tako i Ivaniš Korvin) da bi utvrda na kraju 1525. godine pripala obitelji Keglević, u čijem je vlasništvu bio do 1905. godine“, navodi se na stranici Zagorka.net.

Ostaci Pustog Lobora danas privlače znatiželju planinara. Može im se pristupiti iz Lobora, primjerice u smjeru planinarske kuće Majer te Oštrcgrada i vrha Ivančice. Za Pusti Lobor se skreće nedaleko odvojka za Oštrcgrad. Druga je opcija također iz Lobora, ali cestom prema Starom Golubovcu pa uz potok. Markacije na oba puta su, čini se prema dostupnim informacijama, nepotpune.