U hrvatskom susjedstvu posjetili smo planinsko selo staro 300 godina i doživjeli život kakav su nekad vodili naše bake i djedovi

Ima nešto toplo, autentično i romantično u starim običajima koji su obilježili živote naših baka i djedova, kad nije bilo mobitela, interneta i svih čuda moderne tehnologije koja su nas, mora se priznati, itekako udaljila i osamila. A najbolji odgovor na pitanje kako se nekoć živjelo pronašli smo u susjednoj Srbiji, gdje smo na njezinom zapadu posjetili ”Staro selo” Sirogojno. Smješteno na svega 26 kilometara od turističkog centra Zlatibor, na oko 910 metara nadmorske visine, ovo selo zapravo je jedini muzej na otvorenom u toj zemlji. Na čak pet hektara površine, u neposrednoj blizini crkve sv. Petra i Pavla, ponosno stoje stare brvnare, očaravajući posjetitelje svojom ljepotom.

Šarmantne kućice, koje su ondje premještene iz svih dijelova Zlatibora kako bi ostale sačuvane od zaborava, okružene su livadama i šumama, tišinu tu i tamo probija tek zvuk vjetra u krošnjama te milozvučan pjev ptica. Jednom kad kročite u Sirogojno, osjećat ćete se kao da ste otputovali u daleku prošlost, kad je sve bilo nekako pitomije, spokojnije i po mnogima puno ljepše.

Samo selo Sirogojno koncentrirano je oko jednobrodne crkve svetih apostola Petra i Pavla, koja je izgrađena 1721. godine, dok joj prekrasan ikonostas datira iz 1764. I seosko groblje, koje ćete pronaći tik do ove sakralne ljepotice, prepuno je nadgrobnih spomenika iz 19. stoljeća, koji su ukrašeni jedinstvenim umjetničkim slikama i popratnim tekstovima.

No kako je nekoć izgledao život u ovim jedinstvenim brvnarama koje su u međuvremenu postale muzejski postav? Kako su nam objasnili u Sirogojnu, seljani su se u prošlosti okupljali u zadrugama, koje su znale brojati i do 50 članova, a osim glavne kuće, njihovi posjedi imali su i značajan broj manjih objekata.

Sve se gradilo na padini, tako da bude okrenuto prema suncu, kuće su bile četvrtastog oblika, a tradicionalno su se pokrivale šindrom, kamenim pločama ili slamom. Na krovu su imale posebne otvore kroz koje je cirkulirao svjež zrak, plus dimnjak, koji su stari Zlatiborci zvali ”kapić”.

Naravno, središte svake kuće bilo je ognjište, mjesto na kojem se, uz zapaljenu vatru koja grije te stvara ugodnu atmosferu, danju pripremala domaća težačka hrana, dok bi se navečer članovi zadruge okupili oko nje, družili i dogovarali oko poslova koji ih čekaju sljedećeg dana.

Tzv. glavna kuća na nekadašnjem zlatiborskom imanju sastojala se od dvije prostorije, “kuće” i “sobe”, ispod koje se pak nalazio podrum. A posebno zanimljivo bilo nam je slušati o dvama vratima. Jedna su, naime, stajala na istočnoj, a druga na zapadnoj strani kuće i svaka su imala posebno simboličko značenje. Tako je sve dobro i lijepo ulazilo na istočna, a sve loše izlazilo na zapadna vrata.

O odličnoj organizaciji života na kraju 19. i početku 20. stoljeća svjedoče i pomoćne zgrade na imanju. Tu su bili tzv. vajat, drvena zgrada u koju su se tik nakon ženidbe useljavali sinovi sa svojim suprugama, mala obiteljska mljekara, kućica u kojoj se pekao kruh, ambar i salaš za čuvanje žita i kukuruza, prostorija za sušenje voća, druga za pečenje rakije, kokošinjac, štala u kojoj je boravila stoka…

Selo Sirogojno na čarobnoj planini Zlatibor od 1983. ima status spomenika kulture od iznimnog značaja, a čitav muzej koji smo ondje obišli podijeljen je na dvije cjeline. Prva se odnosi na kuće koje su sačuvale svoj originalan izgled i namjenu, a drugu čine one koje su adaptirane i prilagođene turističkim potrebama. Trgovina suvenira i krčma u kojoj smo popili odličnu domaću kavu s rahat lokumom samo su neke od njih.

Dio ovog muzeja na otvorenom posvećen je i očuvanju starih zanata koje možete upoznati u kovačkoj, bačvarskoj te lončarskoj radionici. No posjetiteljima, uključujući i nas, posebno atraktivna je tradicionalna proizvodnja vunene odjeće koja je obišla svijet i postala ultimativni hit. Štandovi sa šarenim i nevjerojatno toplim džemperima, kapama, rukavicama te šalovima potpuno su nas oduševili.

Žene iz zlatiborskog kraja oduvijek su obrađivale vunu, prele i tkale pa im je posvećen i prekrasan Muzej pletilja, a zahvaljujući talentiranoj dizajnerici Dobrili Vasiljević-Smiljanić, njihove ekskluzivne rukotvorine od ovčje vune završavale su na sajmovima mode u Francuskoj i Njemačkoj te bile izlagane u Belgiji, Danskoj, Rusiji, Italiji…

Tako su unikatne džempere sa zlatiborskim motivima svojedobno nosile Jovanka Broz, kraljica Elizabeta II. i norveška glumica Liv Ullmann, muza legendarnog švedskog redatelja Ingmara Bergmana. Jedan takav možete imati i vi, no imajte na umu da ga u ”Starom selu” nećete moći platiti karticom pa si ponesite dovoljno gotovine.