Usred mora izgradili su pravi grad na čeličnim stupovima! U njemu je živjelo 5.000 ljudi, a imao je čak i hotel te park s drvećem

Ako otvorite satelitsku kartu Kaspijskog mora i pogledate sjeveroistočno od Bakua, na jednom mjestu vidjet će se čudna mreža tankih linija koje se šire po vodi kao paukova mreža. To nije greška u prikazu ni artefakt snimke. To je Neft Daşları, industrijsko naselje koje već više od sedam desetljeća stoji na čeličnim stupovima usred otvorenog mora. Ime mu u prijevodu s azerbajdžanskog znači „naftne stijene“, a samo je naselje udaljeno oko 40 kilometara od najbliže kopnene obale i oko 86 kilometara od Bakua.

Nakon Drugog svjetskog rata sovjetska vlast krenula je u ozbiljno istraživanje kaspijskog šelfa. Geolozi su otkrili da se na jednom podmorskom grebenu, gdje je more duboko tek dvadesetak metara, nalazi obećavajuće naftno polje.

Prva bušotina napravljena je u lipnju 1949. Da bi uopće imali na čemu stajati, radnici su na to mjesto dotegljili i potopili stari brod Chvanov i na njemu podigli platformu. Ekipa majstora bušača Mihaila Kaveročkina zabila se 7. studenoga 1949. u naftni sloj na oko 1.100 metara dubine. Bušotina je počela davati stotinjak tona nafte dnevno, a Neft Daşları je time postao prva naftna platforma na moru u povijesti. Guinnessova knjiga rekorda i danas ga vodi kao najstariju odobalnu naftnu platformu na svijetu.

Za temelje su iskoristili ono što im je bilo pri ruci. Za drugu bušotinu potopljeno je još sedam dotrajalih brodova, među njima i legendarni Zoroaster, brod koji se smatra prvim naftnim tankerom na svijetu. Zbog toga mjesto i danas nose nadimak „otok sedam brodova“.

Ono što je počelo kao jedna uska staza nad vodom raslo je desetljećima. Godine 1952. krenula je sustavna gradnja čeličnih mostova koji su povezivali umjetne otoke, a 1958. počela je velika izgradnja samog naselja.

Nicale su devetkatne zgrade za smještaj radnika, hoteli, dom kulture, pekara, čak i pogon za proizvodnju limunade. Kasnije su došli kazalište s nekoliko stotina sjedala, trgovine, ambulanta, nogometno igralište i helidrom. Na čeličnim platformama zasadili su i park s travom, cvijećem i pravim drvećem, što je vjerojatno najnestvarniji detalj cijele priče. Zamislite drveće koje raste četrdesetak kilometara od najbliže zemlje.

U najboljim godinama ovdje je istovremeno boravilo oko 5.000 ljudi, a mreža cesta i mostova nad morem prelazila je 200 kilometara. Neki izvori spominju i 240, pa i 300 kilometara, ovisno o tome što se sve računalo i u kojem trenutku. Sovjetska propaganda mjesto je prozvala osmim svjetskim čudom, a snimao ga je i redatelj Roman Karmen.

Baku ne zovu bez razloga gradom vjetrova, a na otvorenom moru ti vjetrovi rade puno veću štetu. Uz mjesto prve bušotine podignut je spomenik dvadeset i jednom čovjeku koji je poginuo kad je oluja potopila njihov brod. Među imenima je i Mihail Kaveročkin, čovjek koji je izbušio prvu bušotinu. Poginuo je 1957. i posthumno je proglašen Herojem socijalističkog rada. Nesreće se nisu zaustavile s vremenom. U prosincu 2015. dio stambenog objekta srušio se u more tijekom snažne oluje, a tri radnika državne naftne kompanije SOCAR vodila su se kao nestala.

Naselje i dalje postoji i u njemu se radi. Prema podacima SOCAR-a prezentiranima na naftnom sajmu u Bakuu, do 1. svibnja 2025. iz polja Neft Daşları izvučeno je 182,4 milijuna tona nafte i 14,3 milijarde kubnih metara prateceg plina. Ukupno je izbušeno 1.986 bušotina, a u pogonu ih je 409.

Broj stanovnika pao je na otprilike 2.000 ljudi, uglavnom radnika koji rade u smjenama od petnaest dana na moru pa petnaest dana kod kuće. Proizvodnja je danas ispod 3.000 tona nafte dnevno, što je tek mali dio azerbajdžanske proizvodnje. Velik dio nekadašnje mreže mostova i cesta odavno se urušio u more, a procjene o tome koliko je ostalo u upotrebi razlikuju se od izvora do izvora, od četrdesetak do stotinjak kilometara.

Pitanje budućnosti visi u zraku. Rušenje takve konstrukcije bilo bi izuzetno skupo, pa se spominju i ideje o pretvaranju dijela naselja u muzej ili turističku atrakciju. Švicarski redatelj Marc Wolfensberger, koji je ondje snimao dokumentarac “Oil Rocks: City Above the Sea”, jedan je od onih koji zagovaraju očuvanje.