Pogled na najveću “zavjesu” padajuće vode na svijetu, kroz koji protutnji 500 milijuna litara u minuti, jedan je od najspektakularnijih prizora na planeti

Visoki 108 metara te čak 1708 metara široki, Viktorijini slapovi doista su čudo prirode. Dvostruko su veći od slapova Niagare, svake minute niz njihov se ponor u dubinu stropošta oko 500 milijuna litara vode (što je jednako zapremnini 200 olimpijskih bazena) te kao takvi predstavljaju jedan od najspektakularnijih prizora na svijetu. Od 1989. godine nalaze se i na UNESCO-vu popisu svjetske baštine, a smatra ih se istinskim rekorderom. Naime, iako općenito govoreći nisu najveći niti pak najviši, Viktorijini slapovi predstavljaju najveći pojedinačni ‘preljev vode’ na svijetu. U nastavku teksta podsjećamo na neke općepoznate činjenice o tim nevjerojatnim vodopadima, ali i one manje znane koje će vas potpuno iznenaditi.

PRAŠUMA U KOJOJ KIŠA PADA APSOLUTNO SVAKI DAN

Viktorijini slapovi nalaze se na rijeci Zambezi, četvrtoj najvećoj u Africi, vodenom toku koji broji oko 2700 kilometara te se proteže kroz čak četiri države. U biti, sami slapovi predstavljaju granicu između gornjeg i srednjeg toka rijeke Zambezi, a smješteni su na granici Zambije i Zimbabvea. Većina slapova, oko 75 posto, može se vidjeti sa zimbabveanske strane, dok je 25 posto vidljivo za zambijske.

• 

Navodno je s ove prve, zimbabveanske, bolji pogled, a upravo s te se strane nalazi i prašuma koja nosi ime po slapovima, a koja predstavlja jedino mjesto na svijetu gdje kiša pada apsolutno svaki dan u godini. Isto tako, slapovi se nalaze i na teritoriju dva nacionalna parka. Jedan se zove Mosi-Oa-Tunya, u prijevodu ‘dim koji grmi’. Ime drugog manje je poetično – nacionalni park Viktorijini slapovi.

JEDNO OD SVJETSKIH ČUDA PRIRODE

Prvi Europljanin koji je ikada ugledao ovo nevjerojatno čudo prirode (slapovi se navode i kao jedno od sedam prirodnih čuda svijeta, uz Auroru Borealis, luku Rio de Janeira, Grand Canyon, veliki koraljni greben, Mount Everest i vulkan Parícutin) bio je škotski istraživač i misionar David Livingstone te im je upravo on nadjenuo ime po britanskoj kraljici Viktoriji. Livingstone ih je prvi put vidio u studenom 1855. godine, a pripadnici naroda Makalolo kanuom su ga odvezli do samog ruba slapova. Navodno ga je potpuno obuzela njihova ljepota da ih je usporedio s prizorom koji bi u svom letu mogli vidjeti anđeli.

• 

NA SLAPOVIMA JE MOGUĆE VIDJETI NOĆNU DUGU I OTPLIVATI DO NJIHOVA RUBA

Nevjerojatni kakvi jesu, Viktorijini slapovi nude i neka potpuno nevjerojatna ili pak rijetka iskustva. Jedno od njih je uživanje u tzv. mjesečevoj ili noćnoj dugi, rijetkoj pojavi za koju je potrebno zadovoljiti niz uvjeta – nebo bez oblaka, mjesečeva svjetlost te kapljice vode. Isto tako, moguće je otplivati doslovno do samog ruba gorostasnog vodopada, do tzv. Vražjeg bazena, u kojem plivače od dubokog ponora štiti prirodna stijena koja predstavlja svojevrsnu barijeru.

• 

SNAGA VODE KOJA U PROVALIJU ODNOSI I SLONOVE

Ta avantura navodno nije baš za sve i nužno traži dosta opreza (kao uostalom i samo okolno područje jer u njemu obitava afričkih ‘velikih 5’ – lav, leopard, nosorog, slon, afrički bivol, a česti su i krokodili). Isto tako, na nju je moguće otisnuti se samo za najnižih razina vode, u razdoblju od rujna do prosinca. Najviša razina vode je sredinom travnja. Tada se svake minute preko ruba prevali oko 625 milijuna litara vode, a najviša količina voda na slapovima ikad zabilježena iznosila je 700 milijuna kubičnih metara vode u minuti 1958. godine, kada se razina vode u klancima podigla čak 18 metara iznad one uobičajene.

• 

U svakom slučaju, slapovi su poznati i po svojoj ‘izmaglici’. Stup kapljica vode diže se i do 500 metara uvis, a može se vidjeti i s udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara. Naravno, to podrazumijeva i predivne ‘dnevne’ duge.

ISPOČETKA SLAPOVI NISU BILI SMATRANI ATRAKCIJOM

Područje oko slapova naseljeno je već milijunima godinama – tamo su pronađeni ostaci Homo habilisa. No, slapovi nisu uvijek bili interesantni javnosti niti su bili smatrani jednom od top destinacija afričkog kontinenta. Dio lokalnog stanovništva tom čudu prirode godinama je pristupao s apsolutnim strahopoštovanjem i klonio ga se. Što se tiče samih ‘turista’, od njihova otkrića pa do 1900. godine, posjetilo ih je svega 48 Europljana. No, to se promijenilo s dovršetkom željezničkog mosta preko Zambezija.