Sanja je ostavila korporaciju i sa suprugom otvorila restoran koji je u Zagreb donio okuse Venezuele: jela koštaju već od 4 eura

Nekoliko koraka od pješačke zone i Lunarovog grafita šarenih mačaka, u Preradovićevoj 9, u samom srcu Zagreba, smjestila se malena radnja Arepera Maracay, Okusi Venezuele! Plava vrata i žuta tabla vizualno se savršeno uklapaju u šarenilo centra Zagreba, no čim zakoračite u ovaj restorančić učinit će vam se da ste prošli kroz portal na drugi kontinent. Točnije u Venezuelu.

Žuti zidovi, šareni ukrasi, visoki stolovi od toplog drveta, šarene stolice, mirisna hrana, šarene boje u čašama i na tanjurima… Atmosfera prostora savršeno se slaže s energijom ljudi koje smo tamo zatekli. Proveli smo jednu večer u Areperi, jedinom zagrebačkom restoranu koji nudi autentičnu venezuelansku hranu. U njemu je užurbano kao u košnici, gosti iz cijelog svijeta strpljivo su čekali svoje narudžbe. Dosta njih uzelo je hranu za van, neki su guštali u lokalu. Toliko nacionalnosti i stranih jezika u kratkom vremenu možete čuti još samo u nekom hostelu ili na aerodromu.

Sanja Akrap Luque, zaogrnuta pregačom u bojama venezuelanske zastave, brza i spretna kao dirigent orkestra. S još dva djelatnika priprema i poslužuje hranu te usput gostima objašnjava što je što. Njezin suprug, rođeni Venezuelanac Ricardo Luque, inače pjevač popularne grupe Cubismo, u jednom trenu stiže iz nabavke. Nosi namirnice na kat na kojem se nalazi dio kuhinje. Pozdravlja kuharicu i goste, s nekima priča na španjolskom, s drugima na hrvatskom. I takav je svaki dan u Areperi Maracay, posljednjih pet godina otkako su otvorili svoja vrata u Preradovićevoj ulici.

“Arepera je ime dobila po njihovom nacionalnom jelu arepe. U Venezueli to svi obožavaju, u Hrvatskoj ne postoji neko jelo koje je toliko rašireno i voljeno. Maracay je grad iz kojeg je Ricardo, to je ta nostalgična nota u imenu. Ovo bi vam bilo kao Konoba Split u Klagenfurtu”, s osmijehom nam objašnjava Sanja. Korporaciju i svijet osiguravajućeg društva zamijenila je kuhinjom i pripremom hrane, a taj je korak pomno promislila. Iako je put kojim je krenula bio pun izazova, kaže, oni su je ojačali i na to je ponosna.

“Svi u obitelji volimo kuhati, uvijek smo se družili uz kuhanje i u kuhinji. Tu smo ljubav prenijeli i na djecu. Uz to, oboje smo sanjari, pa smo tako ‘sanjarski’ ušli i u ovu priču kada sam ja odlučila krenuti na poduzetnički put. Prvo ulaganje nam je bilo u takozvani food truck, kamion s hranom, inspiriran filmom Chef. To je bilo pomalo naivno i impulzivno. Nismo znali da je naša administracija poprilično komplicirana i eto, kamion još stoji u našem dvorištu. Počelo je romantičnom idejom, ali nastavilo strukturirano i u skladu s mogućnostima. Pronašli smo dobru lokaciju jer smo vjerovali da je to bitno, i malu jer veću nismo mogli financirati”, prisjeća se Sanja samih početaka. Restoran je u početku bio pravi obiteljski jer su uz nju i Ricarda u njemu radila i njihova djeca.

Arepe i druga venezuelanska jela redovito su na jelovniku i u njihovom domu. “Držimo do hrvatske i venezuelanske tradicije pa kombiniramo, to nas obogaćuje. Uostalom, venezuelanska hrana je izvrsna, ja gotovo svaki dan jedem arepu u lokalu i još mi nije dosadilo”, kaže Sanja.

Na samom početku su odlučili što žele: raditi autohtonu venezuelansku hranu. Stoga nije bilo dilema hoće li podilaziti hrvatskom ukusu ili ne. “Jedino što smo prilagodili, i oko toga sam se dosta borila s Ricardom, da malo povećamo veličinu arepe. One koje se rade u Venezueli su malo manje. Recepti su autohtoni, većinu ih je napravio Ricardo, a dosta mu je pomogao i Jorge, njegov sin koji je došao prije deset godina živjeti s nama i koji mi je puno pomogao na početku. On je kreirao i dio umaka, od kojih su neki i danas omiljeni među našim klijentima”, prisjeća se Sanja.

Spomenuti umaci, baš kao i sve drugo, rade se svakog dana od nule i jedna su od prepoznatljivih i neizostavnih nota svih njihovih jela. Najpopularnija su dva blaga okusa, bijeli umak od majoneze i češnjaka i zeleni na bazi mladog luka, te dva ljuta: crveni od ljutih papričica i žuti na bazi manga i također ljutih papričica. Koji je bolji, teško je reći, a možete ih i kombinirati i staviti u svako jelo.

Manji zalogaji u ponudi idealni kao predjela su tostones i tequeños. Tostones su kao topli sendviči koji umjesto kruha imaju zelenu bananu koja se peče, a nadjevi su od junetine, sira, tune ili salate. Tequeños su se iz grada Los Teques proširili po cijeloj Venezueli i postali omiljena hrana za grickanje. Riječ je o malenim kiflicama od pšeničnog brašna koje su punjene slanim sirom, a odlično idu uz spomenute umake. Arepera Maracay u ponudi ima i empanade, jastučiće punjene različitim nadjevima koji su specifični za svaku zemlju Srednje i Južne Amerike.

Zvijezde menija definitivno su arepe, u ponudi je čak 13 okusa: od mesnih (piletina, trgana junetina, svinjski but, šunka), riblji s tunom do vege opcija (crni grah, banana, sir, avokado..). Garantirano nitko iz Arepere neće izaći gladan, a nismo ni mi. Okusi su svi odnekud poznati, sve su to namirnice koje svakodnevno jedemo, a oduševljavaju njihove kombinacije i bogatstvo svakog detalja. Na pitanje koje jelo u ponudi je njoj najdraže, Sanji je teško odgovoriti.

To me često pitaju klijenti i nije jednostavno odgovoriti. Kao da pitaš koje dijete više voliš. No, dobro, odgovor bi bio da su to arepe, one su naše glavno jelo. To su kruščići od brašna bijelog kukuruza koji je prethodno kuhan. Nemaju kvasca, ni praška za pecivo: samo brašno, sol i voda. Izuzetno su hranjive i jedu se s malo maslaca i punjenjem po izboru. Najpoznatija je ona s piletinom, koja se zove Reina (kraljica), te kombinacija s junetinom, crnim grahom, slanim sirom i bananom za pečenje, koja se naziva Pabellon (barjak)”, kaže nam Sanja.

Upozorenje koje smo dobili zaista je korisno: prilikom jedenja arepa najbolje je zaboraviti na bonton. Jedu se rukama, umaci cure na sve strane, morate se zamusati. Zato na stolovima ima toliko puno salveta. Počeli smo s tequeñosima. Kiflice sa sirom jako su ukusne, a svaki zalogaj može biti drugačiji ovisno o umaku. Nisu masne ni teške, sir se lijepo rasteže, a kao i ostala jela jedu se prstima.

Posebno su nas zanimali tostones zbog pečene zelene banane koja zamjenjuje tost. Nisu nas razočarali, a pitanje gdje se mogu nabaviti te banane nametnulo se samo od sebe. Odgovor je: u inozemstvu, najčešće u Italiji. Svi su sastojci u nadjevu sitno su narezani i savršeno se slažu s kućnim umacima. Iako izgleda razbarušeno, tostones se zapravo vrlo lako jed. Čak nas ni misao o tome da nas čekaju još arepe nije spriječila da uzmemo još.

Što se tiče zvijezda večeri, arepa, probali smo dvije verzije i obje su bile odlične. Odabrali smo one sa svinjetinom, Pabellon, a druga je bila bez mesa, Sin Carne, i u nju ide crni grad, sir i banane. Uz arepe smo grickali yuca fritu, prženu manioku koja se poslužuje kao pomfrit. Okusom podsjeća na škrobne, gomoljaste plodove: slatkasta je poput slatkog krumpira, a bojom i konzistencijom podsjeća na krumpir. Odlično! Sve smo zalili jako ukusnim sokom od manga, koji je omiljen u Venezueli. Probali smo i neobičnu tamnu limunadu, koja bojom podsjeća na coca – colu.

Mnogi se često zabune pa Areperu Maracay smatraju fast food restoranom. “Mi smo mali kutak Venezuele, ali s velikim i finim arepama. Nismo klasični fast food jer nemamo gotovu hranu. Hrana je na pola pripremljena, ali se završava tek po narudžbi klijenta. To traje 10 do 15 minuta, kad je gužva i duže,” objašnjava nam Sanja. Ona vodi posao, ali i radi i poslužuje u lokalu.

“Volim jutro jer mi donosi mir. Mogu ležerno obaviti organizacijski i administrativni posao, a povremeno u to uklopiti i malo sporta koji mi je važan kako bi mogla držati ritam. Ne uspijem uvijek, ali trudim se. Dva do tri puta tjedno idem u nabavu, onda dostava do lokala, iskrcavanje robe, i najteži dio, parkiranje auta. Svaki dan sam od 15 ili 16 sati u lokalu. Sada imam super ekipu tako da povremeno mogu doći i kasnije.“

Ekipa koja radi sa Sanjom je šarolika. Dva djelatnika na pripremi hrane dolaze iz Venezuele i Francuske, a kuharica na katu je Kubanka, majka Ricardovog kolege iz Cubisma. Osim poslovnog odnosa, među njima se vidi i istinska povezanost. Drugačije ne bi ni moglo, toliko vremena na tako malo prostora provode zajedno. “Koji put stignem ručati doma, no uglavnom ne pa najčešće jedem u lokalu i sama se sebi čudim kako mi još nije dosadilo. Djeca me dođu posjetiti u lokal jer je zadnjih pet godina sve tome podređeno. I prijatelji također. Sve smo podredili poslu, drugačije nije išlo. Ako hoćete da posao dobro funkcionira morate mu se posvetiti, drugačije ne ide. Sve ima svoju cijenu, ali kad radiš sa strašću ili ljubavlju onda to nije teško”, iskrena je Sanja.

U jednom trenu Ricardo i Sanja dobivaju poziv. Njihov najmlađi sin Armando, student produkcije na ADU, zove da će navratiti po arepu i da ih pozdravi. Nekada je i on, baš poput svojih sestara i brata radio tamo. “Djeca više ne rade tu, ali svi su radili i pomogli nam postaviti posao. Jorge je radio kao kuhar od početka do prije dvije godine, a Lucia i Isadora dok su studirale. Armando je najmlađi i također je pomagao još kao učenik. Danas svi imaju svoje puteve i živote, ali znamo da se možemo na njih osloniti kada nam zatreba. Bez te podrške ne bismo uspjeli”, priča nam Sanja.

Osim domaćim gostima, Arepera Maracay je omiljeno mjesto i zagrebačkim turistima. “Dolaze nam ljudi iz cijelog svijeta, to je najzabavniji dio. Najviše naravno sa španjolskog govornog područja ali i iz SAD-a jer je njima očito južno-američka hrana draga”, kaže Sanja. Ponuda jela je stalna, no trude se uvijek imati nešto u posebnoj ponudi, kako bi klijente upoznali i s drugim specijalitetima venezuelanske kuhinje.

U Arepera Maracay tostones koštaju po 6 i 7 eura, tequeños stoji 5,50 eura, a porcija yuce frite 4 eura. Empanade koštaju od 5 eura za onu sa sirom i crnim grahom, do 6 eura s trganom junetinom i bananom. Glavne zvijezde menija, arepe, koštaju između 8,50 eura (crni grah i slani sir), 9 eura (piletina, tuna, sir i šunka), odnosno 9,50 eura (trgana junetina, svinjski but). Arepera nudi i slastice. Venezuelanska rožata, flan s cimetom ili panna cotta s voćnim preljevom svi koštaju 3,50 eura.

“Imamo puno ideja, ali za sada nedovoljno kapaciteta sve prezentirati, tako da idemo po malo. Voljeli bismo pokazati i divne recepte drugih zemalja Južne i Srednje Amerike jer gastronomija je tamo zaista zanimljiva i bogata. Vidjet ćemo, pomalo… Poco a poco”, priča nam Sanja o planovima i otkriva da ona i suprug traže veći prostor u centru Zagreba. “Planove će oblikovati prostor koji nađemo. Već duže ga tražimo. Voljeli bismo kad bi mogli naći prostor uz koji bi mogli uklopiti glazbena i plesna događanja. Ideja nam ne manjka”, zaključuju Sanja i Ricardo.