Mali zalogaji koji prate vino i opuštena druženja postali su simbol cijele zemlje: teorija o nastanku tapasa je bezbroj, baš kao i jela koja se poslužuju pod tim imenom

Samo kad čujemo tu riječ na licu nam se stvori osmijeh. Magični tapasi doista izazivaju sreću, i to iz nekoliko razloga. Automatski nas asociraju na predivnu, toplu i atmosferičnu Španjolsku, na tamošnju opuštenost, zabavne noći, dobro društvo, čašu vina… Hrana općenito zna imati taj učinak, no tapasi, maleni maštoviti zalogaji, uz čiju se povijest vežu brojne zanimljivosti, ipak su nešto posebno. Stekli su popularnost diljem cijele zemaljske kugle, do mjere da je danas tapas bar svakodnevica na najneočekivanijim mjestima te da se čak održavaju i natjecanja na temu tapasa. No, što je zapravo tapas i kako se proširio svijetom?

Raznolikost je drugo ime tapasa. Mogu biti hladni ili topli. Dolaze u najrazličitijim kombinacijama. Od onih tradicionalnijih do onih modernijih. Mogu biti jelo sami za sebe. Ili pak predjelo. Ili pak pratnja piću. U svakom pogledu, što se tiče tapasa, granica nema. Ponekad se razviju u iznimno sofisticirane zalogajčiće, ponekad su tradicionalniji, iznimno jednostavni… Svaki je tapas zanimljiva priča za sebe.

Zanimljiva je jednako tako i priča o njihovom nastanku, a teorija – čini se – ima koliko i samih izvedenica tih prefinih zalogaja. Naime, sama riječ tapas, dakle množina od tapa, dolazi od glagola ‘tapar’, što bi značilo pokriti. I upravo tu kreću teorije o njihovu nastanku. Jedna teorija veže se uz objašnjenje da u Španjolskoj pismenost do 19. stoljeća nije bila na nekom visokom novu te da niz mušterija koje su pohodile tamošnje gostionice nisu znale čitati. Kako bi gostima pokazali što imaju u ponudi, na poklopcu lonca pokazivali bi im ‘uzorke’ hrane koje su mogli pripremiti.

Prema drugoj teoriji, tapasi su bili tanke kriške kruha ili mesa kojima bi ljubitelji šerija u tamošnjim gostionicama pokrivali svoje čaše između gutljaja. Bila je to stvar praktičnosti – obrana od insekata. No, isto tako, kako se radilo o mesu koje je bilo slano i tražilo ispijanje dodatnih količina tekućine, vlasnici tih ugostiteljskih objekata, a kako bi goste nagnali da popiju što više, počeli su uz piće posluživati i razne zalogajčiće.

Neki tvrde da je sve počelo kada se kralj Alfons X. izliječio od bolesti tako da je pio vino praćeno malim količinama hrane, zalogajima između standardnih obroka. Navodno je, nakon što je došao k sebi od bolesti, naredio da se u gostionicama ne smije posluživati vino, a da ge ne prati i nešto za prigristi.

Četvrta je pak verzija vezana uz kralja Alfonsa XIII koji je svratio u jednu tavernu u Cádizu u Andaluziji. Naručio je vino, a konobar je njegovu času prekrio kriškom pršuta kako bi spriječio da mu vjetar u nju donese pijesak. Ovaj je, kad je ispio i pojeo posluženo, naručio joj jedno vino s poklopcem, odnosno ‘con la tapa’. Prema jednoj od teorija tapasi su pak služili i kao alat španjolskoj inkviziciji – naime, ako neka osoba ne bi htjela konzumirati tapas, primjerice radi ograničenja vezana uz namirnice koje joj je postavljala njegova vjera, moglo se raditi o neposlušniku.

Kako god da su nastali, tapasi su s vremenom evoluirali. Naime, prilagođavali su se kako se pojavljivala koja namirnica, primjerice rajčica, kukuruz, krumpir… No, od kojih god namirnica bili spremljeni kroz sve te godine postali su simbol druženja i uživanja u hrani.

No, kakvi sve tapasi postoje? Doista svakakvi, jer oni predstavljaju i gastronomski stil općenito, mogli bismo reći. Tako da se tapasi mogu raditi od maslina i sira, odnosno biti sirne plate, ali i od prženih plodova mora ili pak mesa. Mogu se posluživati i pojedinačno ili u obliku plate… Neki su vrlo jednostavni. Primjerice, pan con tomate, odnosno kruh s rajčicom. Ili pak, što je karakteristično za Kataloniju, pan tumaca, dakle kruh, maslinovo ulje, sol te po želji češnjak. Tapasi mogu biti i krumpir – patatas bravas (ljuti umak) ili pak patatas alioli, gdje krumpir prati maslinovo ulje i češnjak.

Naravno, mogu biti i mesni te sadržavati tradicionalnu sušenu šunku. Ili pak kobasicu chorizo…. Masline su, čini se, često neizostavne, ponekad punjene inćunima ili paprikama. Zanimljivi su i tapasi pod imenom gilda, što je klasik iz Baskije, gdje se tapasi zovu pintxos. Riječ je o inćunu, maslini i ljutoj papričici na štapiću. Ima i opcija s jajima… Ma, kod tapasa i u društvu tapasa, samo je nebo granica.