Ovo brdo zovu ‘tiramisu planina’ i zaista izgleda poput divovske torte! Suho je i na njemu danas žive samo škorpioni i gušteri

Kazahstan, država u središnjoj Aziji, površinom deveta zemlja na svijetu i najveća bez izlaska na more, velikim dijelom prekrivena je slabo naseljenom stepom. Na sjeveru graniči s Rusijom, na istoku s Kinom, a na jugu s Kirgistanom, Uzbekistanom i Turkmenistanom. Reljef joj je raznolik, od nizina na zapadu, koje prema istoku prelaze u brežuljkasta i brdovita područja, do najvišeg vrha Kan Tengrija, koji se nalazi na krajnjem jugoistoku zemlje i leži na čak 7010 metara nadmorske visine. Kazahstan ima velik broj jezera i čak deset nacionalnih parkova, a jedno od najfascinantnijih prirodnih čuda u toj zemlji je Kyzylkupski pojas, koji je zbog neobičnog izgleda dobio nadimak ”Tiramisu planina”.

Nalazi se u regiji Mangistau u zapadnom Kazahstanu, na svega 20 kilometara udaljenosti od grada Aktaua i obale Kaspijskog mora (no sam Kyzylkupski pojas i maloprije spomenuti Akatau udaljeni su oko 240 kilometara). U tom kraju pronaći ćete i jednako veličanstveni pojas Boszhiru te udoline Karynzharyk i Torysh, još jedne prirodne atrakcije koje također ne prestaju oduševljavati avanturiste koji se usude otisnuti na put kroz kazahstansku pustinju.

A nakon što je izgrađena cesta do čuvene podzemne džamije Beket Ate iz 18. stoljeća, turistima je omogućen pristup i veličanstvenom pojasu Kyzylkup. Isti se odlikuje glatkim niskim brdima, prošaranima pastelnim nijansama bijele, žute, crvenkaste i smeđe. Tu šarolikost, naime, duguju različitim mineralima i erodiranim morskim sedimentima. Bijeli slojevi sastoje se od krede, dok crveni sadrže željezo. Zbog svoje neobične slojevite i višebojne strukture, pojas, koji neodoljivo sliči divovskoj torti, popularno se naziva i ”Tiramisu planinom”.

Kyzylkupski pojas nalazi se u sjevernom dijelu planine Bokty, koja je prikazana i na nacionalnoj novčanici Kazahstana od 1000 tenge. No regija Mangistau, u kojoj se ovo čudo prirode nalazi, nije oduvijek bila pusta i skoro pa beživotna. Prije otprilike 850 do 60 milijuna godina, ondje je, naime, stajalo dno drevnog oceana koji se zvao Tethys, a klima je bila potpuno drugačija. O tome u pojasu Kyzylkup svjedoče fosilizirani zubi morskih pasa, drevnih troprstih konja i sabljozubih mačaka.

Danas ovaj pojas i njegova okolica baš i nisu bogati faunom pa ondje možete susresti samo guštere i škorpione. Zbog niske količine oborina, vegetacija je također rijetka. Međutim, siromašna flora ne čini ovu regiju manje slikovitom i zanimljivom, već samo pojačava šarm njezinih zaista nezemaljskih krajolika.

Odlučite li posjetiti Kyzylkupski pojas sami, preporučuje se da na put svakako krenete SUV (sportskim terenskim) vozilom i to samo po suhom vremenu. Čitava planina Bokty okružena je takozvanim takirom, vrstom glinenog tla, koje po suhom vremenu postaje kora, što ga čini sigurnim za vožnju. No imajte na umu da se ispod krije tekuće blato u kojem se automobil lako može zaglaviti. Zato je za obilazak regije Mangistau možda najbolje izabrati organizirani izlet, s iskusnim vozačima koji dobro poznaju to zahtjevno područje.