Ovoj hrvatskoj rijeci svi znaju ime, ali rijetki su svjesni koliko je posebna: prolazi kroz strmi kanjon i stvara divne brzace

Kao najveća hrvatska luka i administrativno središte Primorsko-goranske županije, čarobna Rijeka, nekoć važno lučko i industrijsko središte, postala je pravi turistički biser koji ne prestaje oduševljavati svoje goste. Njezina najpoznatija ulica Korzo, katedrala sv. Vida, velebna palača Adria, Trsat… Atrakcija u ovoj kvarnerskoj ljepotici nimalo ne manjka, a jedna od njih svakako je i Rječina, rijeka zbog koje Rijeku zovu i ”gradom koji teče”.

Zovu je i Ričina ili Rečina, a na talijanskom jeziku poznata je i kao Fiumara (Fiume). Duga je oko 19 kilometara, s koritom čija širina iznosi od 9 do 16 metara, u Rijeci se ulijeva u Jadransko more, a najveći pritoci su joj Sušica, Lužac, Zala, Zahumčica, Golubinka, Ričinica i Borovšćica. Svi oni uglavnom su bujice i veći dio godine ostaju suhi.

Ova rijeka, po kojoj je grad Rijeka dobio ime, izvire pod vrhom koji neki zovu Strmac, a drugi Brgudac, na nadmorskoj visini od 325 metara, ispod strme litice 606 metara visokog brda Kičeja. No do 1870. godine zapravo je izvirala ispod susjednog vrha Podjavorja, koji je ostao zatrpan nakon potresa s epicentrom u blizini Klane.

Prvi poznati povijesni zapis o Rječini, u kojem se spominje pod imenom Qeneus, potječe iz 2. stoljeća, a kroz prošlost se nazivala i Tarsis, Tarsia flumen ili Tarsus (od keltske riječi tars koja znači kanjon ili klisura), Pflaum ili Phlawon (od keltske riječ koja znači manja rijeka), Fluvis ili Fluvius, Reka ili Recha, Eneo, Aenei ili Oene te Tarsia.

Rječina protječe uskim kanjonom, u proljeće i jesen obiluje vodom, dok ljeti gotovo presuši. Njezino ušće nekoć je služilo kao luka grada Rijeke. Krajem 19. stoljeća, kad je iskopano novo korito, staro je u potpunosti odvojeno od riječnog toka i pretvoreno u Mrtvi kanal.

Isti je dug 530 i dubok od četiri do pet metara, u njega su nekoć uplovljavali brodovi svih veličina, a na obalama se trgovalo dovezenom robom. Ondje se prije nalazila i nekadašnja Bazarigova fontana iz koje su se brodovi opskrbljivali vodom. Sasvim suprotno imenu koje mu je nadjenuto, duž Mrtvog kanala sve je vrvjelo životom, a tako je i danas.

Preko spomenutog kanala podignuta su dva mosta, a Rječina je nekoć označavala i granicu između Slobodne Države Rijeke te Kraljevine SHS. Tako je bilo sve do 1924., kad su Rimskim ugovorom Kraljevina Italija i Kraljevina SHS podijelile teritorij Slobodne Države Rijeke pa su Sušaku (Kraljevini SHS) pripali luka Baroš i Mrtvi kanal, a sama granica protezala se do platana na desnoj obali Mrtvog kanala.

Krška Rječina velikim dijelom teče kroz strmi kanjon, krase ju brojni brzaci, u povijesti su se uz njezine obale gradila brojna naselja, mlinovi, pile i stupe na kojima se obrađivalo vuneno sukno, a kanjon iste 1985. proglašen je i zaštićenim objektom prirode.

Na bogatu manufakturnu baštinu čitavog kraja na Rječini i dan-danas podsjeća obnovljen Gašparov mlin u Martinovom Selu, koji slovi kao prava turistička atrakcija i na kojem se može kupiti odlično eko brašno. Uz sve navedeno, izvor Rječine od 1915. koristi se za vodoopskrbu grada Rijeke, a 1968. kraj sela Valići izgrađeni su i brana za Hidroelektranu Rijeka te umjetno jezero, koje također nosi ime Valići.

Što se tiče faune, u Rječini žive potočna pastrva i riječni rak, a od vodenih kukaca i beskralješnjaka zabilježeni su slapoljub, rakušac, bjelonogi rak, bujični vodencvijet, blijedi i obrubljeni obalčar, srednjoeuropski mrežičasti tular, vodena kopnica, smeđožili veliki tular, modra nauznačarka, modri kralj, vatreni jurišnik te riječna zdjelica.