Zašto u nordijskim zemljama gotovo nitko ne govori “molim”? Pretjerana pristojnost smatra se iritantnom i neučinkovitom

Dobar dan, molim, izvoli, hvala. Još kao djeca naučili smo ove riječi kao osnovu pristojne komunikacije, a danas, kao odrasli ljudi koji putuju, trudimo se naučiti ih na matičnom jeziku zemalja u koje dolazimo kao gosti. „Molim vas jedno pecivo“. „Možete li mi, molim vas, reći gdje se nalazi glavni trg.“ Uobičajene su to rečenice koje koristimo na putovanjima, no u nordijskim zemljama turisti često ostanu zbunjeni. U jezicima Danske, Finske, Švedske, Norveške i Islanda riječ „molim“ se naprosto ne koristi na isti način na koji smo mi navikli ili na koji se diljem svijeta na engleskom koristi riječ „please“.

U nordijskim zemljama pravila lijepog ponašanja pomalo se razlikuju od onoga što smo navikli. U tim jezicima ne postoji jedna univerzalna riječ koja se u svakodnevnom govoru koristi na isti način kao englesko „please“ i naše „molim“. U ovih pet zemalja ljudi često ne koriste riječi koje mi smatramo temeljem pristojne komunikacije, a ono što bi nama moglo zvučati grubo i hladno zapravo je sasvim normalno. Štoviše, pretjerana ljubaznost u nekim situacijama može izazvati čak i nepovjerenje i ljudima biti iritantna.

To, naravno, ne znači da ne postoje načini za izražavanje molbe. Danci će, primjerice, upotrijebiti izraz „må jeg bede om“, odnosno „mogu li zamoliti za“, Šveđani će zahtjevu često dodati „tack“, što znači „hvala“, a Norvežani će ljubaznost izraziti tonom glasa i osmijehom. Na Islandu postoji i riječ „vinsamlegast“, koja znači „molim“, ali zvuči prilično formalno i rijetko se koristi u običnim razgovorima.

Kako za BBC Travel objašnjava lingvist James Puchowski iz Norveškog muzeja pisane kulture, problem je zapravo u tome što pristojnost pokušavamo prevesti doslovno. Ona, međutim, nije samo pitanje riječi koje izgovaramo, nego i načina na koji ih koristimo.

U nordijskim društvima jednakost je duboko ukorijenjena vrijednost. Razlike u društvenom položaju ne naglašavaju se kao u nekim drugim kulturama, a formalno oslovljavanje titulama poput gospodin i gospođa uglavnom je nestalo iz svakodnevne komunikacije. Zato se ni ljubaznost ne mora iskazivati pretjeranim poštovanjem ili poniznošću. Važnije je biti jasan, iskren i prema sugovorniku se odnositi kao prema sebi ravnopravnoj osobi. Profesorica danskog jezika Daniela Hummelgren za BBC ističe da se u Danskoj cijeni učinkovitost i da je komunikacija uglavnom vrlo izravna. Nepotrebno okolišanje i pretjerana pristojnost mogu se doživjeti kao gubljenje vremena. “pretjerana pristojnost čak može doživjeti kao iritantna ako nepotrebno usporava neki proces”, kaže za BBC.

Takav odnos prema ljudima povezuje se s jednim od najzanimljivijih fenomena skandinavske kulture, takozvanim Janteovim zakonom ili Jantelagen. Njegovo najpoznatije načelo glasi: „Nemoj misliti da si nešto posebno.“ Ideja je jednostavna. Nitko se ne bi trebao smatrati važnijim, pametnijim ili boljim od drugih.

Izraz potječe iz satiričnog romana dansko-norveškog pisca Aksela Sandemosea iz 1933. godine. Iako je autor njime kritizirao pritisak zajednice na pojedinca, Janteov zakon s vremenom je postao simbol skandinavske skromnosti i jednakosti. U članku BBC-ja o švedskoj kulturi opisuje se koliko Šveđani nerado ističu vlastita postignuća i koliko im hvalisanje može biti neugodno. U takvom društvu nije neobično da se ljudi obraćaju jedni drugima bez formalnosti, čak i kada dolaze iz potpuno različitih društvenih slojeva.

Još neobičniji primjer dolazi iz Finske, zemlje u kojoj je šutnja gotovo postala nacionalna osobina. Dok mnogi Europljani osjećaju potrebu ispuniti svaku neugodnu tišinu razgovorom o vremenu, poslu ili svakodnevnim sitnicama, Finci u tome često ne vide nikakvu svrhu, a usputno čavrljanje nepoznato je i Šveđanima.

U BBC-jevu članku o finskoj kulturi razgovora opisuje se kako tamošnja djeca na nastavi engleskog jezika vježbaju takozvani small talk, odnosno neobavezno čavrljanje. Nekima je neobično razgovarati s potpunim strancem samo zato da bi se izbjegla tišina. I još zanimljivije, ako Finca upitate kako je, nemojte se iznenaditi ako dobijete iskren i detaljan odgovor. Za razliku od kultura u kojima je to pitanje tek usputni pozdrav, u Finskoj se ono može shvatiti kao stvarno zanimanje za nečiji život.

Što sve to znači za putnike koji planiraju posjet Kopenhagenu, Stockholmu, Oslu, Reykjavíku ili Helsinkiju? Zapravo, ne morate učiti komplicirana pravila. Dovoljno je promatrati kako se lokalni stanovnici obraćaju jedni drugima, prilagoditi ton i ne brinuti previše ako niste izgovorili svaku riječ koju biste upotrijebili kod kuće. Riječ „hvala“ uvijek je dobar početak. U Danskoj se kaže tak, u Švedskoj tack, u Norveškoj i na Islandu takk, a u Finskoj kiitos.