Potres je sravnio grad sa zemljom, a onda su njegove ruševine pretvorili u golemo umjetničko djelo. Nalazi se na Siciliji i njegova je priča fascinantna

Jak potres velika je trauma za ljude, što ljudi iz Zagreba, Petrinje, Siska i okolnih mjesta posljednjih godina itekako znaju. No neki potresi nisu samo trauma, već zauvijek promjene mjesta i krajolik kojima protutnjaju. Jedan takav pogodio je u siječnju 1968. godine Siciliju. Grad Gibellina bio je gotovo sravnjen sa zemljom. Potres je diljem regije odnio 296 života i ostavio gotovo 100.000 ljudi bez krova nad glavom. Danas, na istom mjestu, potpuno drugačija slika. Preko ruševina je postavljena jedinstvena instalacija, a novo mjesto, izgrađeno u blizini, postalo je prava galerija na otvorenom i ove je godine ponijelo titulu prve talijanske prijestolnice suvremene umjetnosti.

Danas postoje stara i nova Gibellina. Stara, na mjestu na kojem je nekad bio živahan gradić, iz zraka izgleda poput golemog bijelog platna koje se raspuknulo preko sicilijanskih brežuljaka. Ispod te betonske „plahte“ danas leži mreža uskih prolaza između visokih betonskih blokova: leže ruševine grada koji je nestao u razornom potresu. Desetak kilometara dalje, stoji Gibellina Nuova, novo mjesto podignuto nakon tragedije, no ni ono nije tipični sicilijanski gradić koji biste očekivali među brežuljcima ovog otoka. Nov je, moderan, i danas je poznat kao svojevrsni muzej na otvorenom.

U siječnju 1968. godine niz je snažnih potresa pogodio dolinu Belice. Najrazorniji udari uslijedili su u noći s 14. na 15. siječnja. Gibellina je praktički izbrisana s lica zemlje, prebrojavali su se poginuli i ozlijeđeni, a na tisuće ljudi ostalo je bez domova. Obnova je bila teška i dugotrajna, posljednje obitelji privremene nastambe napustile tek 2006. godine. Kako piše CNN u velikoj reportaži o Gibellini, ljudi su nakon katastrofe najprije živjeli u šatorima, a potom u montažnim barakama. Neki su ondje proveli više od desetljeća, čekajući novi početak.

Nakon potresa donesena je radikalna odluka: Gibellinu neće obnavljati, već će izgraditi potpuno novo mjesto desetak kilometara dalje. Tako su nastale dvije Gibelline, stara, napuštena i razorena, te nova, zamišljena kao moderan grad. Tadašnji gradonačelnik Ludovico Corrao, zaljubljenik u umjetnost, nije želio da novi grad bude samo skup zgrada i prometnica. Pozvao je brojne umjetnike, arhitekte i intelektualce da mjestu daju novi identitet kroz umjetnost.

Stanovnicima novi početak nije bio jednostavan. CNN opisuje kako je novi grad bio potpuno drukčiji od tradicionalnog sicilijanskog mjesta na koje su ljudi navikli. Uske uličice zamijenile su široke prometnice, a kuće koje su se nekad gotovo dodirivale ustupile su mjesto razmaknutim građevinama i velikim otvorenim prostorima. Ljudi koji su prije mogli razgovarati sa susjedima kroz prozor sada su bili odvojeni širokim ulicama. Gradonačelnik Salvatore Sutera, koji je kao osmogodišnjak preživio potres, u razgovoru za CNN prisjetio se da je za stanovnike to bio dvostruki šok. Ne samo da su izgubili svoj grad nego su morali naučiti živjeti u potpuno novom okruženju.

Najneobičniji dio priče ipak je ostao ondje gdje je nekoć stajao stari grad. Kad je poznati talijanski umjetnik Alberto Burri vidio njegove ruševine, odlučio je da ih ne želi jednostavno ukloniti. Osmislio je monumentalno djelo Grande Cretto: ostatke kuća trebalo je povezati u velike blokove i prekriti betonom, a između njih ostaviti uske prolaze. Prizor je i danas izgleda fascinantno. Instalacija zauzima oko 86.000 četvornih metara i sastoji se od 122 velika betonska bloka. Neki prolazi slijede nekadašnje gradske ulice, dok su drugi oblikovani prema umjetnikovoj zamisli. Iz zraka cijelo područje izgleda poput goleme ispucale površine, a šetnja među bijelim zidovima podsjeća na prolazak kroz labirint.

CNN je Gibellinu slikovito opisao kao moderne Pompeje. No postoji važna razlika: dok je slavni antički grad zatrpan vulkanskim pepelom, Gibellina je betonom prekrivena namjerno, kako bi se sačuvala uspomena na izgubljeni grad. Gradnja je počela sredinom 1980-ih, zatim je prekinuta zbog nedostatka novca, a golemo djelo dovršeno je 2015. godine, dvadeset godina nakon Burrijeve smrti.

Dok stara Gibellina čuva uspomene, nova je postala galerija pod otvorenim nebom. Već na ulazu dočekuje golema metalna zvijezda Pietra Consagre, a po trgovima i ulicama nižu se skulpture, instalacije i neobične građevine koje potpisuju neka od najvažnijih imena talijanske suvremene umjetnosti. Posebno je neobična crkva Chiesa Madre, o kojoj smo već pisali na Putnom Koferu. Izgleda poput goleme bijele kugle, a njezina je gradnja trajala gotovo četiri desetljeća. Projektirao ju je arhitekt Ludovico Quaroni u suradnji s Luisom Anversa, a dovršena je tek 2010. godine. Neki u njoj vide svemirski brod, drugi futurističku instalaciju, a tek rijetki na prvi pogled prepoznaju crkvu.

U gradu se nalazi i neobično kazalište koje je desetljećima ostalo nedovršeno, sustav povezanih monumentalnih trgova te brojni muzeji. Prema CNN-u, na području Gibelline nalazi se više od 5500 djela suvremene umjetnosti, a turistička karta obuhvaća čak 70 umjetničkih lokacija.

Velike površine, neobična arhitektura i nedostatak živosti na pojedinim trgovima desetljećima su izazivali kritike. Grad je s vremenom gubio stanovnike, a održavanje tolikog umjetničkog nasljeđa postalo je velik izazov. Zbog goleme umjetničke kolekcije, Gibellina je 2026. postala prva talijanska prijestolnica suvremene umjetnosti, a tijekom godine organiziraju se izložbe, izvedbe i umjetnički programi pod nazivom „Portami il futuro”, odnosno „Donesi mi budućnost”. Lokalci se nadaju da će događanja dodatno oživjeti ovo mjesto s teškom i zaista nesvakidašnjom sudbinom.