Ovaj dvorac u srcu Europe velik je kao četiri nogometna igrališta: u njegovoj okolici postoje tragovi ljudskog života stari čak 7000 godina

Na istoku Slovačke, na 350-ak kilometara od prijestolnice Bratislave, u blizini grada Spišské Podhradie i sela Žehra, visoko na brdu ponosno stoji Spiški dvorac. Okružuju ga prekrasne zelene šume, šarene livade i šarmantne kućice koje izgledaju kao da su napravljene od Lego kockica. Spišský hrad, kako ga zovu Slovaci, zbilja izgleda kao da je ispao iz najljepše bajke, a slovi i kao jedan od najvećih dvoraca u čitavoj srednjoj Europi. Ovo velebno zdanje prostire se na površini od oko četiri hektara, što bi značilo da mu se veličina može usporediti s čak četiri velika nogometna igrališta. Impresivno, zar ne?

Izgradnja Spiškog dvorca započela je u 12. stoljeću, a isti se nadograđivao tijekom sljedećih 600 godina. No u 18. stoljeću progutao ga je strašan požar. Vatrena stihija uništila je sve pred sobom, a Spišský hrad pretvorio se u ruševinu. UNESCO ga je, unatoč svemu, 1993. uvrstio na svoj popis svjetske baštine, a dvorac je, nakon djelomične rekonstrukcije, postao prava turistička atrakcija.

Čitav lokalitet na kojem se dvorac nalazi službeno se zove Levoča, Spišský hrad i njegova okolica. Ondje su i prekrasna crkva sv. Duha u Žehri, Spišska Kapitula poznata i kao slovački Vatikan, pitoreskni gradić Spišské Podhradie te zaštićena sedrena područja Drevenik i Sivá Brada.

Sam Spiški dvorac, jedan od najvažnijih dokaza razvoja slovačke arhitekture od 12. do 18. stoljeća, dominira područjem kojim prolazi glavna cesta koja povezuje istočne regije Spiš i Šariš. Njegovi najimpresivniji dijelovi su gornji dvorac, romanička palača i obrambena kula.

Na brdu na kojem je izgrađen dvorac tragove stare gotovo 7000 godina ostavili su još ljudi iz doba neolitika, a u kamenolomu na susjednom brdu Drevenik 1938. pronađena je čak i lubanja neandertalca. Na istom mjestu nekoć davno svoje utvrđeno naselje imali su i predstavnici tzv. púchovske kulture, tj. keltsko pleme Kotín. Upravo iz tog vremena potječu i koštani ostaci čovjeka te kožnate torbe s rimskim novčićima, koji su otkriveni u špilji ispod dvorca.

Čuveni Spišský hrad 1961. proglašen je nacionalnim spomenikom slovačke kulture, a od svoje izgradnje u 12. stoljeću pa sve do požara koji ga je uništio promijenio je mnoge vlasnike. Jedni od prvih bili su članovi kraljevske obitelji Arpadović, koji su na brdu podignuli stražarnicu i stambenu kulu, od koje su danas, nažalost, ostali sačuvani samo temelji.

A s obzirom na to da su se kameni dvorci pokazali kao vrlo učinkoviti tijekom mongolskih invazija, kralj Bela IV. u dokumentu iz 1249. naredio je nadogradnju ovog slovačkog. Tako je na jugozapadnoj padini podignuta još jedna utvrda, tj. drugi zaseban dvorac s dvije romaničke obrambene i stambene kule.

Kralj Ludovik Anžuvinski povezao je oba dvorca, koji su u 15. stoljeću prošli kroz kasnogotičku obnovu, da bi stotinjak godina kasnije dobili i nove renesansne zgrade. Posljednji vlasnici, obitelj Čáki, u velebnom zdanju boravili su do početka 18. stoljeća, no Spišský hrad već tad je navodno bio loše održavan. Dokrajčio ga je požar koji je buknuo 1780.

Naravno, uz ovaj dvorac veže se i jedna zanimljiva legenda. A ona kaže da je u njemu nekoć davno živio gospodar Filip. Nažalost, supruga mu je umrla netom nakon što je rodila njihovu kćer Barboru, a on je brigu o djevojčici povjerio svojoj sestri Hedvigi, ljepotici koju su svi obožavali.

Kako bi zaboravio svoju tugu, Filip je često išao u lov. No jednog dana slučajno je upucao sina poljskog plemića. Njegov ljutiti otac odlučio je osvetiti mu se. Unajmio je čitavu vojsku vitezova razbojnika i krenuo u osvajanje dvorca. Kad mu to nije uspjelo, pribjegao je lukavstvu. Naredio je vojsci da se povuče, a onda najljepšeg vojnika prerušio u lutajućeg pjevača i poslao ga u Spišský hrad. Čim je ušao u dvorac, Hedviga se u njega zaljubila i zaboravila na malu Barboru.

Jedne večeri, prerušeni vojnik otvorio je tajna vrata dvorca, nakon čega su njegovi suborci oteli djevojčicu. Kad se Filip vratio iz lova i saznao što se dogodilo, htio je kazniti nesretnu Hedvigu. No shrvana tugom, ona je u međuvremenu izgubila razum i skočila s dvorske kule. Nesretni Filip više nikad nije vidio svoju kćer, a legenda kaže da Hedviga i dan-danas noću luta dvorcem te doziva Barborino ime, nadajući se da će ju pronaći…