Zvonimira odbačenom staklu udahnjuje novi život i stvara predmete koji imaju stvarnu vrijednost i simboliku: “Moj najpoznatiji motiv nastao je slučajno!“

Staklo je krhko, a opet tako moćno. Kod stakla nema skrivanja, izmišljanja, nema prilike za popravak. Traži nježnost i odlučnost u isto vrijeme, greške kažnjava pucanjem. Ali kad znaš s njim, može poprimiti nevjerojatne oblike. A ako itko zna raditi sa staklom, to je Zvonimira Karavida, diplomirana kiparica koja je upravo ovaj materijal izabrala za svoj medij. Medij kroz koji priča priče o baštini, tradiciji, ljepoti Dalmacije i svijeta koji nas okružuje. Posjetili smo ju u njezinom ateljeu u Zadru i otkrili kako nastaju oblici i predmeti koji su puno više od dara i običnog suvenira.

Atelje je prostran, zidovi su bijeli, u jednom su kutu naslagani komadi neobrađenog stakla, u drugom radovi. Među njima, jedan se motiv ističe, i to upravo onaj po kojem je Zvonimira najpoznatija. To je periska, školjka koja nas podsjeća na to koliko je priroda ranjiva. Njezine staklene periske imaju nježne reljefne ukrase, prepoznatljiv oblik i čvrsto postolje. Poznat nam je taj motiv, svake ga godine gledamo na Danima hrvatskog turizma, za koje dizajn nagrade potpisuje upravo Zvonimira Karavida.

No prije nego se dotaknemo periski, zanima nas zašto je Zvonimira prigrlila baš staklo kao medij svojeg izričaja, što sve radi s njime i kako je ta ljubav između umjetnice i materijala započela. Znamo za puhanje stakla, no ovo što Zvonimira radi je drugačije.

„Radim tehnikom fuzije, režem oblike, slažem slojeve, lijepim ih komadić po komadić, a onda u peći na više od 800 stupnjeva staklo „upije“ to što sam napravila,“ objašnjava mi, dok gledamo u peć, nevjerojatan stroj u čijem je podnožju, laički objašnjeno, nešto poput pijeska, u kojem se iscrtaju oblici koji se kasnije preslikaju na staklo.

Pokazuje mi i kako se staklo reže, ne mogu odoljeti pa se i sama okušam u tome. Ima nešto smirujuće kad od ravne plohe napraviš oblik baš kakav si zamislio. Ili, u mojem slučaju, nešto donekle slično. Zanimalo me je li već tijekom studija Zvonimira znala da će staklo biti njezin suputnik.

„Diplomirala sam na Akademiji u Rijeci, na kiparstvu, ali na faksu nismo imali puno doticaja sa staklom. Prve staklene skulpture napravila sam u zadarskom Muzeju antičkog stakla, ali većinu tehnika sam zapravo naučila tek nakon faksa”, kaže nam umjetnica.

Prva inspiracija bio joj je motar, tvrdoglava dalmatinska biljka koja se bori s kamenom, naizgled je obična, svakodnevna, a neprocjenjiva. Zvonimira ga veže uz ljeta provedena u djedovoj kući na Novigradskom moru. Periska, po kojoj je danas najpoznatija, u njezin je rad ušla zapravo slučajno.

„Imala sam narudžbu da od stakla napravim nekoliko školjki, i napravila sam perisku. Klijentici se nije svidjela, pa je ostala kod mene,“ smije se Zvonimira. U to je vrijeme radila u zalagaonici i uzela je dva tjedna godišnjeg odmora kako bi se posvetila radu. „U ta dva tjedna napravila sam seriju od desetak periski. Stajale su gotovo dvije godine.“ Nešto što je naizgled bilo višak tako je postalo novi početak. Periske su, naime, taman tada proglašene ugroženima, a periske koje je tada napravila bile su na nekoliko njezinih izložbi.

„Ja ih nisam radila zato to su bile ugrožene, već zato što su mi bile fascinantne. Ali ispalo je da je tajming savršen,“ kaže Zvonimira, koja je ubrzo sa svojim periskama završila u novinama. Taj je jedan članak sve promijenio. Još nije ni stigla kupiti novine s člankom, a već je dobila veliku narudžbu! Stigli su pozivi, narudžbe, dizajn periske odabran je za nagradu. Periska je postala njezin potpis i prepoznatljiv simbol ugroženosti prirode.

U jednom kutu ateljea, spomenula sam, stoji naslagano staklo koje tek čeka da mu Zvonimira Karavida udahne novi život. Velik dio tog materijala, otkriva mi, dobiva kao otpad iz jedne tvrtke, znači radi se o staklu koje bi inače bilo bačeno. U njezinim rukama ono dobiva priliku za novi život, priliku da postaje nešto lijepo i korisno, predmet s pričom i porukom.

Osim periski, Zvonimira od stakla radi i prigodne predmete, primjerice ukrase u vrijeme Božića i Uskrsa, poznat je i njezin galeb, koji nas je fascinirao jer ima zaobljena krila. Staklo zaista pokazuje nevjerojatne mogućnosti u pravim rukama. Tu je i oblik Galešnjaka, poznatog zadarskog otoka u obliku srca, unikatni pladnjevi i tanjuri.

„Rad sa staklom zahtijeva strpljenje i preciznost. Staklo se reže, oblikuje, komadi se slažu sloj po sloj i lijepe posebnim ljepilom koje u peći ispari. U peći provode dva dana. Staklo pritom ima „pravu“ i „krivu“ stranu. Zbog načina proizvodnje, jedna strana može zadržati tragove podloge, pa je prije pečenja svaki komad potrebno pažljivo očistiti. Nakon fuzije na njemu se može vidjeti čak i otisak prsta,“ objašnjava mi Zvonimira male tajne svoje umjetnosti, te otkriva kako izrada jedne periske traje i po tri, četiri dana.

Školovana je kiparica, voli, kaže, i keramiku i druge materijale, ali danas radi isključivo sa staklom. Kad ti posao postane i kreativni prostor, prirodno je da razmišljaš unutar tog materijala. Posebno je inspiriraju narudžbe za nagrade i protokolarne poklone.

„To je izazovno jer moraš poštovati okvir koji klijent postavi, ali unutar njega pronaći vlastiti izraz. Ideja nekad sazrijeva tjednima. Čini se kao da nastane u pet minuta, ali zapravo dugo ‘kuha’ u pozadini.“

Zvonimira Karavida dokaz je da umjetnost ima bezbroj oblika, da u pravim rukama sve može biti medij s porukom. Ona ne radi predmete koji stoje negdje u kutu, zaboravljeni, već suvenire koji imaju identitet i priču. Priča o njoj ujedno je priča o Dalmaciji, Zadru, umjetnosti i strpljenju. A njezin atelje mjesto na kojem odbačeni komadi stakla započinju svoj novi put.