Martina je Splićanka koja živi u Italiji i priprema starinska jela s preludim pričama: “Najviše me inspiriraju sirotinjski recepti”

Koliko vrsta tjestenine znate nabrojiti? I koliko umaka s njom spojiti? Znate li kako su nastala neka od najpoznatijih talijanskih jela, a kako su ih domaćice pripremale u vremenima neimaštine? Ako volite kuhati, ali i čitati o hrani, profil Štorije iz kužine koji je na Facebooku pokrenula splitska nastavnica s talijanskom adresom Martina Mijić mogao bi vam biti prava škrinja s blagom. Martina proučava knjige i stare kuharice, i svakom jelu, koje s njezinih fotografija kao da miriše preko ekrana, svojim pričama daje dušu i povijesni kontekst.

Martina je Splićanka koja je prije četiri godine sunčanu Dalmaciju zamijenila crvenim krovovima Bologne gdje radi kao učiteljica hrvatskog jezika i kulture za područje sjeverne Italije. „Život u Bologni je dinamičan i nevjerojatno inspirativan. To je grad koji slavi hranu, znanje i zajedništvo. Slobodno vrijeme provodim istražujući Italiju, njene tržnice i skrivene kutke regije Emilia-Romagna, koja me svaki dan iznova oduševi svojom tradicijom,“ ispričala nam je Martina na početku razgovora.

A upravo je ta tradicija i priče o njoj ono što ovaj profil izdvaja među drugima. Naime, Storije iz kužine vam neće samo dati recept za neko zanimljivo jelo, već će ga pratiti i priča iz prošlosti. I to kakva! Evo primjera koji nam je upao u oko. „Ako ste ikada skuhali najobičniju manistru s maslacem jer vam se jednostavno nije dalo stajati uz štednjak, čestitam – nesvjesno ste oživjeli jedan od najzabavnijih talijanskih kulinarskih tračeva! “Pasta dei Cornuti” u doslovnom prijevodu znači: “Manistra rogonja” ili “Manistra prevarenih muževa”. Priča nas vodi u srce Napulja, u sredinu 20.stoljeća…“

Zaista intrigantno, zar ne? Sve te priče Martina pronalazi u jednoj od čak 200 kuharica koje je prikupila tijekom godina. „Kao učiteljici hrvatskog jezika i kulture, prirodno mi je kopati po literaturi. Te knjige nisu samo popisi sastojaka; one su dnevnici vremena,“ kaže ova učiteljica i nastavlja: „Definitivno me najviše fascinira cijeli koncept “lažnih jela” iz razdoblja oskudice. Najdraža, a ujedno i ona koja me najviše ganula, priča je o pašticadi bez mesa iz “ratne kuharice” Dike Marjanović Radice. Zamislite tu kreativnu snagu žene koja u jeku rata, kad nema ničega, koristi kapulu, kvasinu, prošek i začine kako bi “prevarila” osjetila i obitelji pružila okus blagdana. Ta psihologija stola, da hrana služi ne samo da nahrani tijelo, nego i da sačuva duh i privid normalnosti u teškim vremenima, to je ono što me najviše fascinira,“ govori nam Martina.

Ono što je Dika Marjanović Radica radila u Dalmaciji, u Italiji je bila Petronilla, odnosno dr. Amalija Moretti Foggia. Dok je Dika u Splitu pisala recepte za “pašticadu bez mesa”, Petronilla je u Italiji učila žene kako napraviti “ragù bez mesa” ili kako od šake riže i malo samoniklog bilja stvoriti kraljevski objed. „To je otkriće koje me potpuno oborilo s nogu. Obje su bile pionirke onoga što danas zovemo food bloggingom, samo što su one to radile u najtežim ratnim godinama, spašavajući obitelji od gladi svojom domišljatošću.“

Stranica Štorije iz kužine je zapravo jako mlada, Martina ju je pokrenula prije otprilike dva mjeseca. „Ali priče su se u meni skupljale godinama. Sve je zapravo počelo kad sam shvatila da svako talijansko jelo ima rodni list i priču. Moj način “pronalaženja” one stare, autentične Italije bio je kroz jezik, a učila sam ga na najljepši mogući način: čitajući talijanske kuharice. Te knjige nisu samo recepti; one su prozor u talijansku povijest i kulturu koji me potpuno obuzeo,“ prepričava Martina.

Iako stranica ne postoji dugo, već je primijetila na koje recepte ljudi najbolje reagiraju. „Najviše reakcija izazivaju recepti koji “mirišu” na djetinjstvo i koji nose neku emotivnu težinu. Apsolutni favoriti su upravo oni “lažni recepti” o kojima sam pričala, jela koja nose zvučna imena, a zapravo su vrhunac domišljatosti iz ničega,“ kaže splitska učiteljica s talijanskom adresom.

Martina se oduvijek bavila nečim kreativnim, a ljubav prema povijesti i starim predmetima utkana je duboko u njezin život. Dugo je, naime, radila kao model za retro odjeću, a i sama nosi taj stil. I ne samo to, strastveno po sajmovima i buvljacima skuplja talijansku keramiku i staro posuđe pa kad kod nje na profilu vidite neki lijepu, retro zdjelu to nije replika, to je zaista predmet star po 50, pa čak i 100 godina.

„Oduvijek sam bila kolekcionarku predmeta s dušom. Godinama sam kupovala haljine i ostale predmete iz razdoblja od 1920. do 1950. I ovdje u Italiji svaki vikend lutam vintage sajmovima, ta mjesta su za mene rudnici blaga. Imam ogromnu kolekciju, ali to posuđe daje jelu kontekst. Kad poslužite tjesteninu u tanjuru koji je netko koristio prije 50 godina u nekoj talijanskoj seoskoj kući, taj obrok dobiva potpuno novu dimenziju,“ kaže nam Martina i dodaje kako je to zapravo spoj njezinog nekadašnjeg rada kao retro modela i današnje ljubavi prema estetici prošlosti.

No vratimo se mi na kuhanje i Štorije iz kužine. Sad kad smo razjasnili priču iza prepoznatljive estetike profila, zanimalo nas je kako je sve to krenulo. Očekivano, Martina se odmalena voljela motati po kuhinji. Njezina sjećanja na nedjelje mirišu na tatinu ribu s gradela i mamine kolače, a ona i sestra i same su pokušavale replicirati ono što su vidjele od roditelja.

„Prvi samostalni pokušaju bili su više eksperimentalni nego kulinarski. Sestra i ja bismo se ušuljale u kuhinju kad nikoga nije bilo i pokušavale replicirati mamine recepte. Naravno, nismo uvijek bile uspješne, pa kako mama i tata ne bi otkrili naš kreativni nered i propale kulinarske eksperimente, doslovno bismo tjerale najmlađu sestru da pojede sve što smo skuhale. Jadna, morala je biti naš “pokusni kunić” samo da sakrijemo tragove,“ prisjeća se uz smijeh Martina, te dodaje kako su ti trenuci igre i miris maminih svježe pečenih kolača zapravo su bili temelj svega što danas radi u Bologni.

Sličnosti između talijanske i dalmatinske kuhinje, naravno, itekako postoje. „Mi dijelimo isti kulinarski bazen, ali su Talijani bili nevjerojatno snalažljivi u brendiranju. Oni su svakom jelu dali ime, zaštitili ga i ispričali priču o njemu, dok su kod nas mnoga od tih jela ostala “narodno blago” bez etikete. U Dalmaciji imamo jela koja su identična onima u Italiji, ali su oni kroz povijest znali kako tu tradiciju uokviriti i prodati svijetu,“ primjećuje Martina.

Inspiraciju crpi iz onih jela koja u sebi nose miris doma, bez obzira na to s koje strane Jadrana dolazila. „Uvijek kažem da je moja kuhinja zapravo dijalog između Dalmacije i Italije. Inspiriraju me jela koja zahtijevaju strpljenje, poput onih koja su pripremale naše bake. U Bologni sam naučila cijeniti preciznost u izradi tjestenine, ali sam iz Splita donijela onaj dalmatinski “dišpet” i slobodu da receptu dodam nešto svoje,“ smije se nastavnica, čija će vam stranica Štorije iz kužine svojim bojama i pričama sigurno uljepšati dan.