Ovu hrvatsku šumu sadili su u 4 ujutro i u strogoj tajnosti. Danas je jedna od najljepših na čitavom Mediteranu

Otoku Rabu, otoku sreće, doista ne nedostaje ljepote. Na svakom koraku tamo nailazimo na neki melem za oči, od prelijepih plaža do vrhunaca s pogledom na more. Među njima jedan je ovijen u zelenilo i miriši na borove te slovi za jednu od najljepših park-šuma na Mediteranu. Ta zelena oaza koja liječi dušu zove se Park-šuma Komrčar, a ovo su razlozi zašto biste je trebali, kao uostalom i sam otok Rab, uvrstiti na popis putničkih želja.

Ova posebna i hvaljena park-šuma neobične i zanimljive priče koju nazivaju zelenim biserom Raba smjestila se uz povijesnu jezgru istoimenog grada. No, ne ‘samo’ to. Taj se gradski perivoj prostire na čak 10 hektara površine (neki izvori kažu osam) te veličinom nadilazi svog ‘susjeda’, odnosno samu povijesnu jezgru. Ta činjenica tu park-šumu, navode na stranici Best of Rab, čini jedinstvenom u svijetu.

Za nastanak parka zaslužan je Pravdoje Belia, rapski nadšumar. Rodio se 2. studenoga 1853. godine u Sv. Križu kod Gorice u Sloveniji. Šumarstvo je završio u Križevcima, a na Rab je došao oko 1885. godine. Prvo je bio općinski šumar, a onda je postao i nadšumar. Park-šuma Komrčar nije bila njegov jedini projekt, iako ga nazivaju najljepšim među njima. Pošumljavao je, osim područja na kojem se danas prostire Komrčar, i druge dijelove otoka, primjerice Kalifront, poluotok Frkanj, brdo Kokošicu, ali i područja Lopara i Kamenjaka. Umro je u Rabu 1923. godine.

Komrčar, s puteljcima i stazama idealnima za šetnje i predah od svijeta, njegovo je ne samo najljepše djelo, nego svakako i najznačajnije, tvrde. Počeo ga je stvarati 1890. godine i samo je zahvaljujući njegovoj viziji, ali i upornosti nekadašnji pašnjak pretvoren u omiljenu dozu zelenila kako za lokalno stanovništvo, tako i posjetitelje.

Sve je počelo 2. studenoga spomenute godine, u četiri sata ujutro. Naime, tada je on, pod okriljem mraka, s još 25 radnika, zasadio prve sadnice na području koje će s vremenom postati prelijepi park. Sadio je po mraku jer stanovnici otoka, ali i gradske vlasti tada nisu podržavali njegovu ideju o sadnji drveća. Dapače, čak su pokušali osujetiti njegov plan: čupali su mu sadnice. No, Belia nije odustajao i idućih je 15 godina uporno sadio mlada stabla na tom području, prvo alepske borove, a onda i autohtone vrste bilja.

S pošumljavanjem je završio tek 1905. godine. Njegov je trud na kraju i nagrađen. Ostavio je svojim sumještanima nevjerojatan zalog za budućnost, zeleno bogatstvo koje je naposljetku, 60 godina od završetka pošumljavanja tog područja te nešto više od četiri desetljeća nakon njegove smrti, i formalno stavljeno pod zaštitu. Godinu dana nakon njegove smrti, dakle 1924. godine, priznanje mu je odato i podizanjem spomenika, a u središnjem dijelu park-šume je 1974. godine postavljena i njegova bista, povodom 60. obljetnice obilježavanja organiziranog šumarstva na Rabu.

U ovoj park-šumi rasla je, osim sadnica i inspiracija. Naime, tamo je volio stvarati proslavljeni Dragutin Tadijanović. Navodno mu je omiljeno mjesto bio kameni stol u središnjem dijelu parka, gdje je mogao uživati u pogledu na uvalu sv. Eufemije i Frkanj. Osim toga, park je imao i posebne moći nad princom Aloisom von Lichtensteinom koji je početkom 20. stoljeća donirao novac za izgradnju šetnice uz more podno parka, uz gradsko kupalište Banova vila.

Zanimljivo je i samo ime park-šume. Naime, objašnjenje ide u smjeru toga da naziv Komrčar duguje latinskom imenu Comercarius ili Campus Martius, što bi značilo Marsova poljana, što je pak bila zaravan u drevnom Rimu na kojoj su prvotno vježbali vojnici, a danas je jedna od središnjih zona tog grada krcata povijesnim znamenitostima. Zašto točno je tako nazvan ni danas se ne zna.