Na nerazvikanom hrvatskom otoku skriva se crkvica sagrađena u stijenama! Mještani su je ručno gradili prije 500 godina

Doslovno u samom centru Dalmacije, poetičnije rečeno u njezinom srcu, nasuprot Splita i Kaštela te naslonjen na Trogir, smjestio se otok nepravedno najpoznatiji po mostovima. Graditi ćemo ih, nećemo ih graditi, dobri su, nisu dobri, to su priče koje su većinom okupirale medije kada je bilo u pitanju Čiovo. Dok su drugi hrvatski otoci zasluživali razne epitete, Čiovo je često padalo u sjenu nekoliko tona asfalta i željeza. Mi smatramo da je došlo vrijeme da se taj narativ promijeni, jer kao i 1000 i nešto ostalih hrvatskih otoka i ovaj čuva bogatu povijest i prekrasnu prirodu.

Krenete li iz Splita osobnim automobilom, na Čiovu ste već za nekih 20-ak minuta, koji god od spomenutih mostova odabrali, iz Kaštela možete prijeći već za 10-ak, a šarmantni Trogir je daleko tek toliko da protegnete noge. Naravno, do Čiova je moguće doći i brodom, za što će vam iz Splita trebati nekih pola sata ako idete redovnom linijom. Odlučite li se pak putovati vlastitom brodicom, svakako vam preporučujemo južnu stranu otoka koja će danas biti glavna tema ove priče.

Otok Čiovo prostire se na skoro 29 četvornih kilometara te ima populaciju od oko 6000 stanovnika na cijelom otoku. Neka od mjesta koja su se našla na otoku su Slatine, Arbanija, Mastrinka, Žedno, Okrug Gornji, Okrug Donji, a tu je još i niz drugih lokacija, ali ove se smatraju najrazvijenijima i s najvećim brojem stanovnika. Ovom prilikom mi ćemo se usmjeriti na jednu mikrolokaciju na istočnoj strani otoka u mjestu Slatine.

Ostaci utvrda i zidina, kao i artefakti koji potječu iz antike, upućuju na to da je otok Čiovo bio naseljen još u prapovijesno doba. Tijekom razdoblja Rimskog Carstva služio je kao utočište prognanicima, a u 5. stoljeću postao je i eremitsko utočište. Izuzmemo li redovnike pustinjake koji su živjeli uz slikovite crkvice koje se i danas mogu vidjeti, nema podataka da je u drugoj polovici ranog srednjeg vijeka otok bio naseljen.

Takva jedna crkvica, odnosno Svetište Gospe od Prizidnica, smješteno na južnoj strani Čiova u spomenutom mjestu Slatine, glavni je povod ovog teksta. Naime, ako upitate bilo koga od lokalnih stanovnika, vjerojatno će vam znati ispričati ovu priču koja se prenosi naraštajima.

Legenda ide ovako: vrijeme nije poznato, ali lokacija je ono što je bitno, znači nekada davno slika Milosne Gospe, odnosno Majke Božje s Djetetom, prema predaji isplivala je na obalu podno litica gdje se danas nalazi crkva. Težaci koji su pronašli sliku, pokušali su je prebaciti preko brda u mjesto Slatine, ali slika je postala toliko teška da ju nije bilo moguće prenijeti. Protumačilo se to kao da Gospa želi ostati tu u Prizidnicama te su mještani odlučili ispoštovati tu odluku.

Nakon toga započela je gradnja crkve koja je doslovno utkana u stijene povrh visokih, strmih i divljih litica. Sagraditi nešto ovakvo, na takvoj lokaciji i danas bi bio izazov i za najbolje arhitekte, građevinare te izvođače. Međutim, Slatinjanima to očito nije bio problem. Ne zna se točno koliko dugo se gradila crkva, ali su nakon završetka na pročelje crkve uklesani natpisi na pločama. U prijevodu to glasi: Svećenik Juraj Stoidražić dođe u ovu pustinju i sagradi ovaj hram na čast Bezgrešnog začeća Djevice Marije, 1546. godine. Drugi natpis svjedoči da je crkva obnovljena u prvoj polovici 18. stoljeća.

Posebnu brigu za svetište i imovinu od 1857. godine vode članovi obiteljskog roda Nakir, uz pomoć svih dragovoljnih župljana Slatine. Od godine 1928. svetištem Gospe od Prizidnica redovito upravlja slatinski župnik uz pomoć crkvenjaka. Prilaz samoj crkvi, kao i cesta koja vodi do južnog dijela otoka, dugo su bili zapušteni, ali početkom 2000-ih stanovnici Slatina uredili su prilaznu cestu sve do iznad svetišta te također renovirali duge i vijugave stube koje vode do same crkve. Zahvaljujući tome, danas je moguće osobnim automobilom doći odmah povrh crkve, a potom se mirno i sigurno spustiti sve do samog svetišta.

Zbilja fascinantni prizori i atmosfera koji se pružaju s vrha stuba vjerojatno će vam ostati u sjećanju do kraja života. Pogled na sićušnu crkvicu uronjenu u divlje stijene koja stoji kao vladarica iznad strmih i ogromnih litica o koje se razbijaju valovi, vidik je koji ulijeva strahopoštovanje. Priroda je toliko surova da se ne možete ne zapitati kako je uopće dopustila ljudskoj nozi da stupi tu, a kamoli izgradi nešto ovakvo. Bili religiozni ili ne, ovo je svakako lokacija koja će vas ispuniti divljenjem i poniznošću.

Kod Gospe od Prizidnica, osim naizgled nemogućeg građevinskog pothvata, sve drugo je ostalo netaknuto. Jednostavno rečeno, portal u drugi svijet. Jedna strana otoka u vrijeme ljetne sezone živi punim plućima, a druga drijema na žarkom suncu u tišini borova i kristalno čistog mora.

Ako se odlučite na posjet ovoj lokaciji u proljeće ili ljeto, ona će vas nagraditi svom silinom mirisa i zvukova. Čim se približite rubu litica, točno na onom dijelu prije samog spusta prema crkvi, omamit će vas intenzivan miris lavande i gospine trave, a opojan miris soli koji se razliježe zrakom također će biti nešto što nećete moći zanemariti. Kada se svemu tome nadoda šum vjetra koji nosi miris borova, bit ćete u potpunosti razoružani.

Zatim slijede zvukovi. Kao što smo već ranije napomenuli, crkva Gospe od Prizidnica sagrađena je na divljoj strani otoka tako da ćete vrlo često svjedočiti silini udaraca valova o visoke litice. Svjedočit ćete i raspjevanim pticama te raznim zvukovima svakojakih životinja koje bez straha obitavaju na ovoj lokaciji. Zatim, preokret! Kada se spustite do same crkve, ako ste dovoljno sretni da nema drugih posjetitelja, upoznat ćete tišinu i mir koji se ne mogu staviti u riječi. Samostan i crkva kao da su stavljeni pod nevidljivu kupolu koja je barijera prema svakom aspektu svijeta u kojem živimo. Smjestite se negdje na sunce, ostanite tu barem pola sata, sjedeći u spokoju… i možete biti sigurni da ćete to iskustvo nositi još dugo u sebi.