Posjetili smo najstariju crkvu u Hrvatskoj! Nalazi se usred ničega, okružena je s 1100 grobova, a prizor iznutra potpuno nas je zatekao

Lipanj je sve bliže. A s njime i sjećanja: prvo na predivno plavu boju Perućkog jezera, zatim na toplinu suncem zagrijanih zidina kninske tvrđave, a onda na nju, meni osobno jednu od najposebnijih crkvi u koje sam ikada kročila, crkvu sv. Spasa. Posjetila sam je s obitelji lani, upravo u tom mjesecu kada je na sjeveru Hrvatske ljeto tek startalo, a u dalmatinskom zaleđu bilo u punom jeku. Ideja je bila kampirati nekoliko dana na jezeru i pritom istraživati okolicu. No, nisam očekivala da će mi se, među svim tamošnjim prirodnim ljepotama podno moćne Dinare, u pamćenje toliko urezati jedna ljudskom rukom rađena.

No, jest i sjećam se kao da je bilo jučer. Vozili smo se uskom cestom okruženom poljima i pašnjacima prema slavnom Glavašu, odnosno Velikom vrilu rijeke Cetine. Nad ravnicu podno najviše planine u Hrvatskoj spustilo se ono poslijepodnevno ljetno sunce, podatnih i mekih zraka te nježno milovalo kraj. Zastali smo kratko kod fotogeničnog Pločastog mosta, sazdanog od nadgrobnih spomenika, a onda krenuli dalje, prema njoj. I ubrzo smo je vidjeli, na križanju puta, gdje je cesta dalje vodila prema oku Cetine. Većina njih navodno, pročitala sam, produži, pogotovo u jeku turističke sezone. Šteta, mislila sam si, ovo mjesto zaslužuje zaustavljanje.

Crkva svetog Spasa u selu Cetina, na samom rubu Parka prirode Dinara, stajala je pred nama okupana ljetom i posve sama. Nitko nije stavljao cvijeće na tamošnje grobove koje okružuju crkvu ni uređivao ih, iako se vidjelo da to povremeno jest slučaj. Praktički nitko nije prolazio ni cestom, jedino je stoka mirno pasla na polju nasuprot crkve. Malo kasnije doći će njezini vlasnici i tjerati je, nevoljku, da se premjesti na susjedni pašnjak… Samotnu crkvu okruživala su, dakle, samo stoljeća njezina postojanja i brojni grobovi, njezina tiha obitelj, neki od njih kićeni, neki tek bijele, izlizane mrlje u niskoj travi koja je vodila svakodnevnu borbu sa suncem.

Zastali smo nakratko kod trošne info table. Obavijestila nas je o onome što smo manje-više i znali, da smo na posebnom mjestu. Riječ je o crkvi koja datira iz zadnje četvrtine 9. stoljeća, “jedinoj crkvi iz tog vremena u prostoru Dalmatinske zagore koja je gotovo u potpunosti sačuvana u izvornom obliku, sa zvonikom iznad ulaza u crkvu”. Zvonik crkve najstariji je očuvani zvonik u srednjovjekovnom graditeljstvu Hrvatske, kazivala je dalje. Da, doista smo bili na posebnom mjestu, jednoj od najstarijih crkava u Hrvatskoj.

Otvorili smo metalna vrata i ušli u njezino dvorište. Postojanje duguje županu Gastici koji je, kako je stručnjacima otkrio natpis na oltarnoj pregradi, istu dao izgraditi „za spas duše svoje, majke mu Nemire i sinova“. Posvetio ju je svetom Spasitelju, a crkva je s vremenom postala crkva svetog Spasa. Kažu da to ne bismo znali da nije bilo povjesničara i muzeologa Stjepana Gunjače i Ive Petriciolija, povjesničara umjetnosti. Gunjača je natpis pronašao 1949. godine.

Krenuli smo prema njoj po improviziranom, travnatom puteljku koji se probija između grobova. Crkvu okružuje velika nekropola, s najmanje 1100 grobova. Pronađeni su tamo i brojni grobni nalazi, primjerice oruđe, oružje, tkanina, nakit, novac… Među njima su posebno značajne naušnice i dijelovi pozlaćenog srebrnog pojasa ukrašenog životinjskim i ljudskim figurama. Ovaj potonji čuva se u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

Tek kad smo joj se približili, doživjeli smo je u punom smislu. Kamen bez krova koji priča jezikom mira. Tako bih je opisala. Upravo je mir ono čega se najviše sjećam kad je se sjetim, kad se mislima vratim i prisjetim se kako ulazim u nju i stojim u njoj, na travi koja prekriva njezin pod, pazeći da ne stanem na neki od bijelih grobova u njoj, kako gledam prema gore i umjesto krova vidim jarko plavo neba. Okruživali su me zidovi tvrdoglaviji od protoka vremena koji nekako i dalje, usprkos baš svemu, stoje. Mogla bih ovdje ostati satima, pomislila sam. Tako je to kad pronađeš mjesto koje, iz razloga koje ni sam ne znaš, paše duši…

U jednom trenutku, pohlepa nas je prenula iz tog mira. Ona koja je rekla da je dosta, da je vrijeme da se krene dalje. Htjeli smo razgledati i obližnje Veliko vrilo, jednu od glavnih turističkih atrakcija, ali i prirodnih ljepota tog područja. Ni ono neće razočarati, no tamo nismo bili sami. Uživala sam u pogledu na plavu zjenicu, no srce kao da je ostalo tamo, među zidovima sazdanima od upornosti i tišine koji su mi taj dan velikodušno poklonili ono najbitnije: mir. I danas me, kad se sjetim tog mjesta, taj predivni mir prožme…