Spužvu s ovog hrvatskog otoka NASA je koristila za svemirske letjelice! Ronioci su je vadili iz mora s više od 80 kilograma opreme na sebi

Krenuli smo s kopna. Na brodu nismo ni spustili torbu, a on je već pristajao na otok. Najkraća brodska linija u Hrvatskoj, ona koja povezuje Brodaricu i Krapanj, zaista je ekspresna. Pa ipak, čim smo stupili na najniži hrvatski otok, koji nema brdašca višeg od 3 metra nadmorske visine, okružio nas je potpuni mir. Mir karakterističan za dalmatinske otoke, ma koliko blizu kopna oni bili. Ovdje automobila nema, jer nisu dozvoljeni, kamene kućice zbijene su uredno uz rivu, ribarske mreže se suše na suncu… U trenu smo se osjećali kao da ovdje pripadamo.

Krapanj je maleni otok, ima stotinjak stanovnika, na njemu nema preizgrađenosti, velebnih apartmanskih kuća ni hotelskih resorta. Vjerojatno nam se baš zato svidio: nekako kao da je ostao svoj, ono što je oduvijek bio: mjesto koje živi u ritmu mora, bez gužve i bez stresa. A upravo to more uvelike mu je odredilo povijest i razvoj.

Maleni komad kamena u šibenskom akvatoriju na kojem upravo stojimo ispisao je jednu od najvećih pomorskih priča Hrvatske. Ovdje se stoljećima živjelo od spužvi, a za odlazak u lov i danas se kaže da se ide “na spuge”. Gotovo da ne postoji stara krapanjska obitelj koja u nekom razdoblju nije imala spužvara, ronioca ili pomorca. Stariji ljudi na obali za Krapljane i danas kažu da su bili “kraljevi mora”.

Kako bismo otkrili više o ovoj ponosnoj otočnoj prošlosti odlazimo do malog privatnog muzeja Spuga 2 u kojem nas čeka Milena Tanfara. Rođenu Norvežanku dalmatinskih korijena na Krapanj je vratila ljubav. Planirali su ostati godinu dana. Ostali su zauvijek. Sa suprugom Rokom, koji je i danas aktivan ronilac i spužvar, otvorila je mali prostor posvećen obiteljskoj i otočnoj tradiciji.

Prema predaji, znanje o organiziranom lovu i preradi spužvi na Krapanj je u 17. stoljeću donio franjevac s Krete. U najstarijem se razdoblju uopće nije ronilo: spužve su se tražile s brodova i vadile dugim ostima. Prava se revolucija dogodila krajem 19. stoljeća, kada je iz Trsta stigla prva teška ronilačka oprema.

U Mileninom muzeju razgledavamo tu staru opremu i fascinirano shvaćamo o kakvom je teškom poslu bila riječ. Masivno odijelo, metalna kaciga, ovratnik i olovni utezi… Samo cipele su bile 8 kilograma svaka, a kaciga s ovratnikom težila je 22 kilograma. Čovjek je morao na sebe staviti ukupno 80 do 85 kilograma opreme, spustiti se na morsko dno i na njemu tražiti spužvu. Kasniji izum laganog odijela bio je revolucija. U Spugi 2 Milena i Roko prikupili su i izložili fascinantnu zbirku opreme, spužvi, starih fotografija kroz koje priča o spužvarstvu polako dobiva svoje obrise. Ali te obrise ipak najbolje upotpunjuje Milenina priča.

„Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina naše je spužve kupovala i NASA. Koristila ih je za svemirske letjelice jer prirodna spužva ne gori na uobičajen način, nego se pod utjecajem topline stišće i zatvara poput izolacijskog materijala. Upotrebljavali su je na mjestima izloženima velikoj toplini, među ostalim i na prednjem dijelu letjelica pri ulasku u atmosferu”, ispričala nam je Milena, a mi smo je slušali širom raširenih očiju.

Da ta priča i danas živi, potvrđuje neobičan posjet od prije dvije godine. Na Krapanj je tada stigla grupa od oko 120 ljudi povezanih s NASA-om na Floridi, koji su na otok došli upravo zbog te povijesne veze krapanjskih spužvi sa svemirskim programom.

Milena je sa suprugom ovaj zanimljivi muzej uređivala vlastitim rukama, gotovo u tajnosti. „Nitko nije znao što radimo, čak ni naši roditelji. Sve smo radili sami: drvene elemente, rasvjetu, postav. Na otvorenje 2019. godine pozvali smo svećenika i obitelj, koji su mislili da se radi o blagoslovu novog doma koji smo uredili. Kad su ugledali muzej, svi su ostali iznenađeni,“ smije se Milena.

Zanimalo nas je kako su uopće došli na ideju o uređenju malog muzeja. „Suprug je godinama ponavljao da Krapnju nedostaje mjesto na kojem će se sačuvati povijest spužvarstva. Stare kacige, spužve i fotografije ostale su razasute po obiteljskim kućama. Danas su okupljene na jednome mjestu: ronilačka oprema koju suprug sam restaurira, koralji, amfore stare i više od tisuću godina te predmeti koje su generacije krapanjskih ronilaca izvadile s morskog dna,“ govori nam Milena.

Najveća vrijednost muzeja ipak je u tome što obitelj spužve i dalje sama lovi, obrađuje i prodaje, pa posjetitelji mogu vidjeti cijeli proces. Svježe izvađena spužva potpuno je crna i u njoj je još živ organizam. Najprije se gazi, zatim suši na suncu do 48 sati, a potom prolazi nekoliko faza čišćenja dok ne postane gotovo bijela. I onda slijedi najljepši dio: vraća se u more, gdje ovisno o temperaturi i slanosti poprima prepoznatljivu žućkastu boju. “Iz mora dolazi i u more se vraća. Svaka obitelj ima i neke svoje tajne obrade, ne mogu otkriti baš svaki korak”, rekla nam je uz osmijeh.

Ulaz u muzej je besplatan, a vlasnici će posjetiteljima rado i ispričati nešto o povijesti spužvarstva. U Spugi 2 uređena je i divna mala suvenirnica u kojoj ćete teško odoljeti da ne kupite slavnu spužvu ili neki lokalni suvenir. Osim što su predmeti lijepi i autohtoni, tom kupnjom podržavate ovu vrijednu obitelj.

Pozdravljamo Milenu i odlazimo dalje tragovima slave spužvarske prošlosti. U uskoj ulici punoj cvijeća pronalazimo Galeriju od spužava, na čijem nas ulazu dočekuje i unikatna haljina napravljena od krapanjske spužve. Galeriju već više od dva desetljeća vodi Divna Gašperov Jurić, rođena Primoštenka koja se udala za krapanjskog spužvara i ronioca. Njega, nažalost, već dugo nema, ali Divna je izložila u galeriji staro ronilačko odijelo, teško gotovo trideset kilograma, i time sačuvala spomen na obiteljsku tradiciju.

U početku je vodila kafić s nekoliko vitrina spužvi, no brzo je primijetila da je goste više zanimaju spužve i priče o njima nego još jedno mjesto za kavu. Galeriju je otvorila prije 21 godinu i jedna je od prvih koja je prirodnu spužvu pretvorila u prepoznatljiv hrvatski suvenir. Spužva je za nju više od uporabnog predmeta, ona je svojevrsni lakmus-papir čistoće mora, jer raste samo ondje gdje su uvjeti dovoljno dobri.

“Ovo nije samo prodajni prostor. Ovo je život, povijest moje obitelji i povijest cijelog otoka. Kada netko pogleda ronilačko odijelo mojega supruga i čuje koliko je bilo teško, spužvu više ne gleda samo kao predmet za pranje”, objasnila je. U galeriji prodaje isključivo hrvatske proizvode i radove domaćih umjetnika: keramika oblikovana poput spužve, svilene marame, kolekcija nakita “Krapanj” izrađena od otočnih oblutaka…

Najpoznatiji izložak ipak je haljina od morskih spužvi, koju je osmislila hrvatska dizajnerica Matija Vuica. I ne, nije samo instalacija: haljina se doista može odjenuti, a putovala je po sajmovima i predstavljanjima Hrvatske turističke zajednice. “Na kraju sam je morala maknuti sa štanda jer je potpuno dekoncentrirala kupce”, ispričala nam je kroz smijeh Divna, koja je cijelu ulicu u kojoj se njezin lokal nalazi pretvorila u prekrasnu, cvjetnu galeriju na otvorenom.

Krapanj ima samo jedan hotel, manji, obiteljski, koji se savršeno uklopio u cijelu priču i atmosferu otoka. Hotel Spongiola otvoren je 2005. na mjestu nekadašnje spužvarske zadruge simboličnog imena Spužvar. Sredinom prošlog stoljeća, u vrhuncu spužvarstva, zadruga je zapošljavala između 30 i 50 ronilaca koji su se uz lov na spužve bavili brodogradnjom, izgradnjom riva i podvodnim radovima diljem Sredozemlja. Propast zadruge 1980-ih teško je pogodila otok. Mnogi su ostali bez posla i odselili.

Hotel tu prošlost nije izbrisao, već ju je ugradio u svoj identitet. Nakon propasti zadruge sačuvana oprema završila je u zbirci Muzeja grada Šibenika, a vlasnici hotela, i sami potomci stare spužvarske obitelji, uspjeli su je vratiti na Krapanj.

U podrumu hotela nalazi se mali izložbeni prostor, mnoštvo fotografija, a tamo smo pogledali i film koji nam je najbolje dočarao važnost spužvarstva za Krapanj. „Eksponati su izvorno povezani s nekadašnjom zadrugom i ljudima koji su na tom mjestu radili”, rekli su nam u hotelu dok smo razgledavali ručne pumpe za zrak, teško ronilačko odijelo, barokomoru, antičke amfore i staro rimsko olovno sidro.

Sam hotel ima 23 smještajne jedinice i 66 ležajeva, a radi otprilike od svibnja do listopada. Budući da na otoku nema automobila, sve goste s kopna na Krapanj prevozi hotelski brod. Ispred hotela su uređena plaža s ležaljkama i beach barom te mala marina s dvadesetak vezova, a restoran s mediteranskom kuhinjom otvoren je i za vanjske goste. Mi smo to iskoristili i uživali u dalmatinskim zalogajima tik uz more.

Nakon obilaska otoka i priče o teškom i često opasnom životu nekadašnjih spužvara, zapitali smo se što zapravo mi danas koristimo. Prava morska spužva iz naših je domova gotovo nestala, a da to nismo ni primijetili. Ono što danas kupujemo u trgovinama uglavnom je sintetički proizvod od plastike. Nekada je prirodnu spužvu imala gotovo svaka kuća, njome su se u školama brisale ploče, punili su se madraci, jastuci i sjedala.

Na otoku shvaćamo i da slavni Spužva Bob Skockani nije prava morska spužva. On je četvrtast upravo zato što predstavlja tvorničku spužvu za čišćenje. Svi drugi likovi u crtiću imaju oblik stvarnih morskih životinja, dok je on zapravo nalik sintetičkoj kuhinjskoj spužvi. Prava morska spužva je grbava, otporna je na sol, ulja i kemikalije, upija goleme količine vode, ne grebe površine i ima antibakterijska svojstva.

Zanimljivo je da veliku krapanjsku priču o roniocima, teškim odijelima i tjednima provedenim na moru danas velikim dijelom čuvaju upravo žene. Dok se brodica u kasno poslijepodne vraća prema Brodarici, a Krapanj iza nas ponovno tone u svoju tišinu, jasno je da ovaj malen otok bez ijednog automobila ne živi od nostalgije. Njegova spužva i dalje putuje svijetom, od francuskih muzeja sve do Vatikana. A nekada davno, kažu na otoku, stigla je i mnogo, mnogo dalje. Sve do svemira.