Goran nam je pokazao svoju kamenu kućicu od 40 kvadrata. Iz kreveta gledate masline, a do mora je samo tridesetak koraka

Svaki planinski masiv ima svoj vrh, rijeke imaju svoj tok, šume svoje rubove i granice. More jedino ne priznaje završetak. Možete nam reći da smo ludi i previše vezani za običnu slanu vodu, ali neosporno je da ova sila odbija stati na svojim obalama. Kao da je od pamtivijeka utkano u nas i u svaki detalj svijeta: tko god ga dotakne, odnese ga sa sobom, a more zauzvrat na neki način upamti taj dodir. Stoga zaspati uz miris soli koji nosi lagani povjetarac s pučine i probuditi se u toj istoj sceni najbolje svjedoči o onome o čemu Jakelić piše, a to je da more na neki način vrati sve što nam je ukradeno.

Mjesto gdje se svaki trenutak svog dana može provesti uz taj miris i zvuk mora pronašli smo na jugu Lošinja. Put do kuće u jednom trenutku prestaje biti cesta. Posljednja dva kilometra do naselja Trasorka nisu asfaltirana; kamenje škripi pod gumama, a s obje strane pružaju se maslinici koji su ovdje bili davno prije nego što je itko pomislio graditi ceste. Sam pogled na kuću odmah objašnjava zašto je vlasnik Goran Jančić odabrao baš ovo mjesto. Jasno je bez previše razmišljanja da je ovo prostor u kojem se čovjek osjeća kao gost prirode, a ne njezin gospodar.

Saznajemo kako je Kamena kuća Trasorka podignuta 2009. godine, no Jančiću prvotno rješenje nikad nije sjelo onako kako je zamislio. Godinama je nosio ideju o rekonstrukciji sve dok se konačno nije odlučio na pothvat koji je trajao godinu dana i završio u svibnju 2021. Umjesto da gradi nešto novo i upadljivo, odlučio je vratiti kući ono što joj je oduvijek pripadalo: kamen, drvo i tišinu kraja u kojem stoji. Tradicionalno graditeljstvo ovog dijela otoka poslužilo mu je kao polazna točka, ne kao ukras nego kao logika po kojoj se cijela kuća slaže.

Četrdeset četvornih metara dovoljno je za dnevni boravak, blagovaonicu, malu kuhinju i kupaonicu, sve u jednom otvorenom prostoru bez nepotrebnih pregrada. Iznad njega, na drvenoj galeriji, nalazi se bračni krevet do kojeg vode metalno-drvene stube s ogradom od kovanog željeza. Ovo je samo jedan od detalja koji podsjeća na stare dalmatinske kuće u kojima se svaki komad namještaja pravio rukom i ostajao naraštajima. Beton, drvo i keramika izmjenjuju se bez pretenzije da budu nešto više od onoga što jesu: funkcionalni materijali koji stare dostojanstveno. S kreveta na galeriji pogled se dijeli na dvije strane: borovi i masline s jedne, otvoreno more s druge; teško je reći koja je slika ljepša dok tonete u san.

Vanjski izgled kuće bio je, prema riječima vlasnika, zahtjevniji zadatak od unutrašnjeg uređenja. Kuća stoji na potpuno divljem terenu, bez susjeda, bez ograda koje bi je odvajale od okoline, pa je svaki arhitektonski potez morao voditi računa o tome da ne naruši vizuru koja postoji stoljećima. Kamen kojim je obložena cijela građevina isti je onaj kojim je omeđeno i zemljište oko nje, tako da kuća i krajolik djeluju kao jedna cjelina, a ne kao dva odvojena elementa koja se međusobno toleriraju.

Ono što ovu kuću izdvaja od većine sličnih ponuda na otoku jest ta udaljenost od mora o kojoj pričamo na samom početku. Tridesetak koraka razdvaja terasu od male, tihe uvale s kristalno čistim morem. Jutro ovdje ne počinje kavom nego kupanjem, a doručak dolazi tek nakon što se čovjek osvježi u moru i vrati mokrih stopala natrag na kamenu terasu. Zvuk cvrčaka prati dan, a navečer ga preuzima zvuk valova koji udaraju o obližnje stijene; čuje se jednako jasno iz kreveta na galeriji kao i s vanjske terase.

Kamena kuća Trasorka jedna je od nekoliko nekretnina koje Jančić iznajmljuje na ovom dijelu Lošinja, uz još jednu kuću i kamp Trasorka Glamping, a sve je okrenuto istoj ideji: ponuditi gostima iskustvo otoka onakvog kakav je bio prije masovnog turizma. Do Malog Lošinja treba tridesetak minuta vožnje, što je dovoljno daleko da tišina ostane netaknuta, a dovoljno blizu da trgovine i noćni život ostanu na dohvat ruke onima kojima zatreba. Nema puno toga za dodati ovoj priči osim da je otok Lošinj pun ovakvih skrivenih kutaka, mjesta u kojima se odmor ne mjeri brojem sadržaja nego brojem trenutaka kad čovjek zaista uspije stati i poslušati more.