Kod Žige u Zagorju smo se nasmijali, najeli domaće patke s mlincima i napili dobrog vina. Na odlasku nam se nije išlo kući

Dvadesetak kilometara od Varaždina cesta se počinje penjati kroz pitome zagorske brežuljke, a onda, tik uz Klenovnik, skreće prema selu Bezeki, mjestu koje je, prema starim zapisima, ime dobilo po obilju bazge što je nekoć rasla po okolnim šumama. Negdje u toplim ljetnim poslijepodnevnim satima stigli smo na imanje Grešna pilnica i već pri prolasku ispod lučnog ulaza obraslog bršljanom bilo je jasno da nas ne dočekuje tek obična gostionica.

Dugi drveni stol bio je postavljen u hladu stare kruške i jabuke. Odmah smo shvatili da je to očito najpoželjnija pozicija na imanju i brzo je zauzeli. Nakon što smo se smjestili, trebalo nam je svega nekoliko minuta da svi izgovorimo istu misao. Imali smo osjećaj da nismo došli u restoran, nego baki i djedu na ručak. Ne toliko zbog samog izgleda dvorišta koliko zbog atmosfere. Nije bilo ničega što bi djelovalo namješteno ili osmišljeno za goste. Zelenilo se širilo na sve strane, voćke su pružale hlad, sve je polagano utihnulo i usporilo. Bio je to onaj rijedak osjećaj kad znaš da si stigao na mjesto na kojem nećeš pogledavati na sat, a ni na mobitel.

Tek kad malo prošetate imanjem, postane jasno koliko se toga skriva iza tog prvog dojma. Grešna pilnica nalazi se na vrhu prvoga brijega sela, na mjestu koje je, prema gotovo dvjesto godina starim austrougarskim kartama, oduvijek bilo dio istoga seoskog gospodarstva. Danas ga čine izvorna kuća uređena kao mali muzej, staja, kočnica i stara pilnica, a svuda oko njega prostire se voćnjak u kojem rastu gotovo zaboravljene sorte jabuka i krušaka. Rambule, božičnice, kanade, mošancike, tapke, viljamovke, driste, dironcije… Svako od tih imena zvuči kao mali komadić zagorske prošlosti koji je ovdje uspio preživjeti.

Obitelj Gladović obnovila je cijeli kompleks bez želje da od njega napravi kulisu. Sve izgleda kao da je ovdje oduvijek pripadalo jedno drugome. Koliko god je imanje zanimljivo, ipak je pošteno priznati da je duša cijele ove priče vlasnik Izidor Gladović, poznatiji kao Žiga. On nas je dočekao s čašicom vina u ruci i osmijehom zbog kojeg se odmah osjećate kao stari poznanik. Kad ga jednom upoznate, bit će vam jasno da on nije tek jedan vlasnik imanja u Zagorju. On je njegov domaćin, pripovjedač, glumac i okosnica cijelog mjesta. Dok je obilazio stol, nazdravljao i usput pazio da nikome ništa ne nedostaje, nizale su se priče o Zagorju, starim običajima, ljudima koji su ovdje živjeli i njegovoj filozofiji života u kojoj nema mjesta žurbi. Govorio je onako kako govore ljudi koji ne pripovijedaju zato što moraju, nego zato što iskreno uživaju dijeliti priče s drugima.

Jedna od tih priča objasnila nam je i neobično ime imanja. Prema predaji, nekadašnji vlasnik, lugar i vinogradar Aftek bio je poznat po dobrom vinu, još boljem raspoloženju i velikoj slabosti prema ženama. Njegov podrum bio je mjesto na kojem su se često okupljale mještanke kako bi kušale vino, a uz čašicu ili dvije, govorilo se, znalo se dogoditi i ponešto više od razgovora. U kutu stare pilnice i danas stoji brijenka, odnosno stara bačva na kojoj su se, prema legendi, događali grijesi zbog kojih je ovo mjesto dobilo ime Grešna pilnica. Žiga nam je prepričao te legende s toliko humora i u stilu pravog pripovjedača da ćemo ih zasigurno još dugo pamtiti. Na kraju je, sasvim ozbiljno, dodao kako legenda i danas kaže da će onome tko sjedne na tu bačvu ljubav biti naklonjenija.

Nakon što je predstava završila, na stol je stigla hrana. Ako ste u potrazi za molekularnom kuhinjom, ovo svakako nije mjesto za vas. Ovdje nitko ne pokušava impresionirati tehnikama ili modernim prezentacijama. Bila je to hrana kakva točno pripada na ovakvom mjestu. Topla, domaća, poznata i iskrena.

Prvo je stigla gusta juha od vrganja s heljdom i komadićima domaće kobasice. Nakon nje pečena patka s mlincima i restanim krumpirom, uz vratinu i pohanu piletinu. Stol se polako punio, tanjuri praznili, a razgovori postajali sve glasniji. Ipak, najveći hit nije bilo meso. Obična domaća salata začinjena gustim bučinim uljem nestajala je puno većom brzinom od glavnog jela. Još veću borbu izazvalo je varaždinsko zelje. U jednom trenutku više ga nitko nije uzimao iz zajedničke zdjele nego iz tanjura onoga tko je sjedio pokraj njega. Ugodne atmosfere ni u jednom trenu nije nedostajalo. Na kraju su stigle zagorske štrukle, izvana hrskave, iznutra mekane, pune domaćeg sira koji im daje onaj poznati, blago kiselkasti okus po kojem raspoznajete da su one „prave“, a ne one koje se samo tako zovu.

Kad smo se konačno natjerali podići od stola i polako krenuti na put, koliko god smo tražili neki trenutak koji bismo istaknuli, bilo je sasvim jasno da najveća vrijednost Grešne pilnice nije ni voćnjak, ni pogled, ni legenda, pa čak ni odlična hrana.

To je Žiga. Teško je objasniti kako jednom čovjeku uspije učiniti da se za svega sat ili dva počnete osjećati kao da ste stigli na veliko obiteljsko okupljanje i da se na odlasku pozdravljate s njim kao da napuštate svoj dom. Možda je stvar u njegovim pričama, možda u humoru, možda u toplini kojom dočekuje svakog gosta. Vjerojatno u svemu pomalo.