Učlanila sam se u zajednicu od preko 300 tisuća članova koji mrze jednu biljku. Učinila sam to bez imalo grižnje savjesti

Ne mogu točno tvrditi, ali mislim da sam član tek nekoliko grupa na Facebooku. Neke su duhovite i sarkastične, druge su nužno potrebne za razmjenu informacija i jedna jedina je mrziteljska. Moram priznati da sam ponosni član potonje grupe, koja se službeno zove I Hate Coriander ili u prijevodu Mrzim korijander. Prije nego što me počnete osuđivati, imajte na umu da grupa broji čak 329 000 članova, tako da očito nisam jedina koja može osjećati mržnju prema običnoj listastoj biljci.

Moja priča s korijanderom traje već dugi niz godina i nikada nije bila zabavna; moram priznati da je zapravo jedini svijetli moment tog odnosa bila spoznaja da se diljem svijeta „hejteri“ korijandera ujedinjuju kako bi si kroz duhovite objave i memove dali oduška. Bez pretjerivanja mogu reći da je korijander jedna od onih biljaka koje mi mogu pokvariti cijeli dan, u jednom trenutku i godišnji kad se podmuklo našao u pivu. Naime, jednog prekrasnog sunčanog dana negdje u Španjolskoj, pola dana mi je bilo uništeno zahvaljujući tome što sam poslušala savjet konobara i uzela pivo na njegovu preporuku. Pivo koje je sadržavalo korijander i čiji okus kemikalija nisam mogla isprati iz usta ostatak dana.

Australac Jack Bailey, koji je pokrenuo Facebook grupu I Hate Coriander, doživio je sličnu sudbinu mojoj kada mu je u jednom tajlandskom restoranu u Sydneyju stiglo jelo prekriveno tolikom količinom svježeg korijandera da mu je potpuno uništilo okus. Tada je shvatio da sigurno nije jedini kojem nekoliko zelenih listova može pokvariti cijeli obrok pa je 2013. osnovao mjesto na kojem se mrzitelji korijandera mogu povezati, dijeliti iskustva i napokon prestati slušati da samo pretjeruju. Grupa je u samo nekoliko mjeseci narasla na preko 100 000 pratitelja pa čak i Jacku donijela određenu popularnost.

Međusobna netrpeljivost između korijandera i mene traje još od djetinjstva, još kad su svi članovi kućanstva bili potpuno indiferentni prema tom neukusnom lišću pa sam tako ja, zahvaljujući njemu, bila označena kao čudak koji uzaludno sve oko sebe uvjerava da ima osjećaj da jede sapun. Proći će dugi niz godina prije nego što će konačno i znanost dati potvrdu mom otporu prema podlom i lošem kopirantu peršina.

Naime, moj je nos samo radio ono za što je opremljen. Genetičari su 2012. u časopisu Flavour objavili rezultate istraživanja provedenog na više od 26 000 ljudi kojima su postavili jedno jedino pitanje: ima li vam korijander okus po sapunu? Jednostavno objašnjeno, oni koji su rekli da ima okus po sapunu u pravilu su imali istu sitnu promjenu u jednom dijelu genoma, i to baš u onom kutku jedanaestog kromosoma gdje se nalaze geni zaduženi za njuh. Tu negdje, na svega nekoliko koraka, čuči i gen koji čini receptor osjetljiv na aldehide, a upravo te spojeve svježi listovi korijandera ispuštaju u zrak. Isti se spojevi pojavljuju i u sastavu sapuna, pa to prepoznavanje nije nikakva pjesnička sloboda, već doslovno očitanje molekule. Da stvar bude ljepša, aldehide iz iste obitelji luče i stjenice, po čemu je biljka i dobila ime, jer grčki koris znači upravo tu bubu. Kakvog li zadovoljstva ustvrditi da sam bila u pravu, iako zapravo nikoga nije bilo briga.

Svima vama koji ne znate što je točno korijander (Coriandrum sativum), pobliže ću objasniti kako ga prepoznati da vas ne bi slučajno prevario izgledom peršina i da ga možete izbjeći. Znači, radi se o aromatičnoj biljci iz porodice štitarki, kojoj pripadaju i peršin, mrkva i celer, pa njezini listovi jako nalikuju na listove spomenutih biljaka; zato čitajte deklaracije i pitajte kada uzimate slično bilje. Dostupni podaci navode da potječe s područja koje se proteže od istočnog Sredozemlja do Pakistana, a danas se uzgaja i koristi diljem svijeta, znači, nigdje niste sigurni.

Zanimljivo je da je, iako je predmet mržnje stotina tisuća ljudi, korijander u kulinarstvu iskorišten gotovo u potpunosti, počevši od svježih listova i stabljika preko korijena do osušenih sjemenki, koje navodno imaju mnogo blažu aromu od listova (ne želimo saznati). Stručnjaci tvrde da je nutritivna vrijednost korijandera visoka jer svježi listovi sadrže vitamine K, A i C te različite biljne antioksidanse, dok su sjemenke bogate mineralima, vlaknima i aromatskim spojem linalolom.

Ipak, budući da se najčešće jede u vrlo malim količinama, njegov doprinos ukupnom unosu hranjivih tvari prilično je skroman. Znači, ništa značajno ne propuštate, radije pojedite mrkvu. Neka istraživanja također upućuju na moguća antioksidativna, protuupalna i antimikrobna svojstva, ali većina tih rezultata potječe iz laboratorijskih pokusa i istraživanja na životinjama, pa korijander zapravo nije ništa posebniji od drugih biljaka, osim po svom nepodnošljivom okusu.

U europskoj kuhinji korijander se najčešće pojavljuje u obliku sjemenki, koje imaju blaži okus od svježih listova. Dodaju se raženom kruhu, kobasicama, salamama, ukiseljenom povrću, marinadama i različitim mješavinama začina, osobito u srednjoj i sjevernoj Europi. Na moju sreću, u Hrvatskoj korijander nije toliko zastupljen; njegovo mjesto uglavnom zauzima peršin, koji mi nije ništa simpatičniji, ali korijander i u ono malo jela u kojima se koristi uvijek nekako nađe svoj put do mrzitelja. Danas ga obično možete sresti u suvremenim ribljim i povrtnim kombinacijama. Jedan od primjera bliskih domaćoj kuhinji jest salata od prženih srdela, slanutka, rajčica i limuna, kojoj se na kraju dodaje nasjeckani svježi korijander. Na restoranskim jelovnicima pojavljuje se i uz tunu, pečeni patlidžan, ceviche i tacose te u zelenim umacima i majonezama. Stoga, oprez ako imate promjenu u genomu ili jednostavno volite mrziti ovo biljku.