Zbog ovih vrijednih žena metropola nosi nadimak ‘beli Zagreb grad’: prehranjivale su obitelji i bile prve gradske higijeničarke

Smještene na južnim obroncima Medvednice, Šestine su najpoznatije po živopisnoj narodnoj nošnji i crvenom šestinskom kišobranu, simbolima hrvatske tradicijske baštine. No u tom zagrebačkom naselju čuva se i divna uspomena na vrijedne žene bez kojih je svakodnevica u glavnom gradu Lijepe naše nekoć bila nezamisliva. Upravo njima posvećena je skulptura ”Spomenik muci šestinskih žena”, djelo akademskog kipara Vida Vučaka. Grad Zagreb darovao ju je Šestinama 2018. godine, a možete ju vidjeti na raskrižju ulica Potočani, Mlinovi i Šestinske ceste.

Ženu koju spomenik prikazuje mještani su od milja prozvali Barica. Kip je svojevrsna oda šestinskim praljama koje su zagrebačkoj gospodi i obrtnicima desetljećima prale rublje te svojim radom značajno pridonosile kućnom budžetu. Dolaskom perilica rublja potreba za njihovim uslugama postupno se smanjivala, ali sjećanje na njih ne blijedi.

Pranje rublja bilo je jedno od najvažnijih zanimanja u tom dijelu Prigorja. Gotovo da nije bilo Šestinčanke iz siromašnije obitelji koja se time nije bavila. Poznate i kao ”vešarice”, ove pralje postale su nezaobilazan dio svakodnevice Zagreba, a izraz ”beli Zagreb grad” bez njih ne bi ni postojao.

Svaka pralja imala je stalne mušterije, svoje ”gospe” iz grada kojima je redovito dostavljala čisto rublje. Nedjeljom se u Zagreb donosio opran i ispeglan veš, a istog dana u Šestine se vraćalo prljavo rublje. Žene su ga stavljale u ”cule”, velike zavežljaje od plahti koje su često nosile na glavi.

Ponekad bi više pralja platilo najam foringe, konjske zaprege koja bi im teško breme prevozila između grada i Šestina. Osim foringom, rublje je nerijetko putovalo i volovskim kolima te manjim ručnim kolicima.

Rublje se pralo u drvenom koritu koje se nekoć nazivalo plijest, a svaka pralja imala je svoje stalno mjesto na potoku, odnosno prališče. Nije ga smio koristiti nitko osim nje. Pralo se uglavnom u gornjim dijelovima potoka, često u blizini šume ili mlinova, gdje je voda bila najčišća.

Posao šestinskih pralja nije prestajao ni zimi. Kad bi se potoci zaledili, muževi su sjekirama razbijali led kako bi žene mogle nastaviti raditi. U drvenom škafu donosili su im i toplu vodu kako bi barem nakratko ugrijale promrzle ruke. Unatoč hladnoći, pralje su u potoku znale stajati satima. Čisto rublje kasnije se sušilo na ledinama kraj tih istih potoka.

Praljama je ipak najdraži bio potok Topličica, smješten na samoj granici između Šestina i Gračana. Temperatura njegove vode tijekom čitave godine iznosila je oko 12 Celzijevih stupnjeva, nikad se nije smrzavao pa se na njemu moglo prati i usred zime. O tome koliko su šestinske pralje nekoć bile važne govori i podatak da ih je Andrija Štampar, osnivač Škole narodnog zdravlja u Zagrebu i jedan od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije, nazvao prvim higijeničarkama grada Zagreba.

Bilo je to jedno od najtežih ženskih zanimanja onog vremena: sve se radilo ručno i u svim vremenskim uvjetima. No zahvaljujući ovom spomeniku u srcu Šestina, priča o ženama čije su vrijedne ruke sve do početka ’70-ih godina 20. stoljeća održavale Zagreb čistim i dalje živi te podsjeća na važno poglavlje iz povijesti hrvatske metropole.