Minijaturni otok bez automobila i svjetlosnog zagađenja lako je dostupan iz Hrvatske. Na njemu živi manje od 70 ljudi

Na španjolskoj obali, kao i u drugim popularnim destinacijama, često je gotovo nemoguće pobjeći od ljudi. Alicante, Benidorm, Valencija i druga mjesta uz Sredozemno more svake godine privlače milijune turista. Ipak, samo nekoliko kilometara od užurbane obale nalazi se sasvim drukčiji svijet. Onaj u kojem nema automobila, velikih hotela, blještavih reklama ni prometne buke. Navečer se čuju samo vjetar i udaranje valova o stijene, a iznad kamenih kuća prostire se nebo gotovo bez svjetlosnog zagađenja.

To mjesto je Tabarca, maleni otok udaljen oko devet kilometara od Santa Pole, grada na Costa Blanci, nedaleko od Alicantea. Dug je približno 1800 metara, širok najviše 400 metara, a najviša mu točka doseže tek petnaestak metara nadmorske visine. Iako ga je teoretski moguće obići u sat vremena, njegova burna povijest, neobično podmorje i gotovo nestvarna atmosfera pružaju dovoljno priča za mnogo dulji boravak.

Na Tabarci danas živi manje od sedamdeset stalnih stanovnika, zbog čega nosi titulu najmanjeg stalno naseljenog španjolskog otoka. Administrativno pripada gradu Alicanteu, a tijekom ljetnih mjeseci s kopnom ga povezuju brodske linije iz Alicantea i Santa Pole. Do otoka se može doploviti i iz Torrevieje. Zbog blizine Alicantea, do kojeg iz Zagreba tijekom cijele godine vozi direktan i često povoljan let Ryanaira, Tabarca je zanimljiva ideja za jednodnevni izlet tijekom putovanja španjolskom regijom Costa Blanca.

Glavni izvor prihoda otočana danas je turizam, no život je ovdje desetljećima bio povezan s morem i ribarstvom. Posebno je važan bio izlov tune, a sredinom 20. stoljeća na ovom sićušnom prostoru živjelo je čak oko tisuću ljudi. Broj stanovnika s vremenom je drastično pao, ali upravo je izoliranost pomogla Tabarci da sačuva izgled i atmosferu kakvi su na razvikanim dijelovima španjolske obale postali rijetkost.

Tabarca zapravo nije samo jedan otok. Maleni arhipelag čine glavni otok i nekoliko okolnih otočića i hridi, među kojima su La Cantera, La Galera i La Nao. Najveće bogatstvo ovog područja krije se ispod površine mora. Vode oko Tabarce poznate su po iznimnoj prozirnosti, raznolikom morskom životu i prostranim livadama posidonije, sredozemne morske cvjetnice koja ima iznimno važnu ulogu u očuvanju podvodnih ekosustava.

Zbog vrijedne flore i faune područje oko otoka 1986. godine proglašeno je prvim morskim rezervatom u Španjolskoj. Danas je Tabarca popularna među roniocima i ljubiteljima ronjenja s maskom, koji u njezinim uvalama mogu istraživati bogato podmorje, stijene i različite vrste riba. More je toliko važno za identitet otoka da je teško odvojiti njegovu prirodnu ljepotu od povijesti ljudi koji su ovdje živjeli. Ribari, pomorci, gusari i krijumčari stoljećima su koristili ove obale, svaki na svoj način.

Prije nego što je postala mirno turističko odredište, Tabarca je bila poznata kao skrovište gusara. Zbog svog položaja nedaleko od kopna bila je idealna baza za krijumčarenje i napade na naselja duž levantinske obale. S otokom se povezuju i glasovita braća Barbarossa, jedni od najpoznatijih gusara i osmanskih pomorskih zapovjednika na Mediteranu. Gusarske posade navodno su se više puta iskrcavale na Tabarci, odakle su planirale napade i nadzirale pomorske putove.

Kako bi zaštitio područje od novih napada, španjolski kralj Karlo III. u 18. stoljeću dao je utvrditi otok. Oko naselja su podignute zidine s monumentalnim baroknim vratima, koje i danas svjedoče o vremenu kada Tabarca nije bila mjesto za bezbrižan odmor, nego važna obrambena točka. Očuvane zidine i povijesna jezgra danas imaju status kulturnog dobra, a šetnja njihovim kamenim ulicama djeluje poput povratka u neko drugo stoljeće.

Tabarca je tijekom povijesti promijenila toliko naziva da je često opisuju kao otok tisuću imena. Jedno od njih bilo je Isla Plana, odnosno Ravni otok, što je lako razumjeti već pri prvom pogledu na njegov nizak i gotovo potpuno ravan krajolik. Prema pojedinim zapisima, grčki pomorci nazivali su ga Plasencia, imenom koje se povezivalo s varljivim i opasnim stijenama oko otoka. Među tim su hridima pronađeni i tragovi prisutnosti Rimljana, što potvrđuje da je područje bilo poznato pomorcima još u antičko doba.

U 18. stoljeću na otok su stigli genoveški doseljenici, nakon čega se počeo nazivati Nueva Tabarca. S vremenom su otok otkrili i pisci iz Alicantea. Među njima je bio Gabriel Miró, kojeg su očarali njegova divlja obala, more i usamljeni krajolik. Tabarca je tako dobila još jedan romantičan nadimak, Otok pjesnika. Poznata je i kao Isla de San Pablo, odnosno Otok svetog Pavla. Naziv je povezan s predajom prema kojoj se apostol Pavao navodno iskrcao upravo na ovom dijelu španjolske obale.

Iako je otok malen, na njemu se nalazi nekoliko vrijednih povijesnih građevina. Među njima je crkva svetih Petra i Pavla te nekadašnja guvernerova kuća, koja je u međuvremenu pretvorena u hotel. Posebno se ističe toranj San José, smješten izvan glavnog naselja. Masivna građevina u 19. stoljeću koristila se kao zatvor za vrijeme karlističkih sukoba. U tom mirnijem i gotovo nenaseljenom dijelu otoka nalaze se i groblje te svjetionik.

Gradnja je ondje ograničena još od sredine 20. stoljeća kako bi se krajolik zaštitio od pretjerane urbanizacije. Upravo zahvaljujući tome velik dio Tabarce zadržao je otvorene, kamenite površine, nisko raslinje i neometan pogled prema moru.

Tijekom ljetnih dana Tabarca više nije potpuno zaboravljena. Brodovi iz Santa Pole i Alicantea dovode brojne jednodnevne posjetitelje koji obilaze povijesnu jezgru, kupaju se u prozirnom moru i kušaju lokalne riblje specijalitete. Ali kada posljednji izletnički brodovi otplove prema kopnu, otok ponovno pripadne svojim stanovnicima. Ulice se isprazne, restorani utihnu, a iznad niskih kuća pojave se zvijezde koje se u velikim obalnim gradovima teško mogu vidjeti. Na otoku nema automobila, prometnih gužvi ni snažnog svjetlosnog zagađenja. Postoji tek skromna rasvjeta uz kuće i ulice, dovoljno blaga da ne potisne noćno nebo.