Časne sestre na hrvatskom otoku izrađuju nešto što ne postoji nigdje drugdje na svijetu! Sve rade ručno i bez nacrta

Ispod utvrda na Hvaru, na strmim padinama, agava je stoljećima imala vojničku i zaštitničku ulogu. Sadila se uz nasipe jer njezini mesnati, bodljikavi listovi ne propuštaju nikoga. Malo tko bi u toj obrambenoj biljci, uvezenoj u Dalmaciju vjerojatno tek u 19. stoljeću, prepoznao sirovinu za jedan od najfinijih ručnih radova u Europi. U samostanu benediktinki u Hvaru upravo se od nje već prkoe stoljeće i pol izrađuje čipka koja je 2009. godine, uz pašku i lepoglavsku, uvrštena na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Samostan stoji u Grodi, najstarijem dijelu grada, istom onom dijelu gdje se nalazi rodna kuća renesansnog pjesnika Hanibala Lucića. Priča o čipki, međutim, počinje u učionici. Godine 1846. u starom parlatoriju samostana otvorena je niža ženska škola, prva u gradu koji je opismenjavao dječake još od 15. stoljeća, a djevojčice ostavljao po strani. Već prve godine upisane su 83 polaznice u dobi od šest do dvanaest godina, kćeri težaka, ribara i obrtnika. Uz vjeronauk, čitanje, pisanje i računanje, na rasporedu su bili i takozvani ženski poslovi: šivanje, vezenje, izrada čipke. Negdje sredinom stoljeća, u tom istom okruženju, netko je prvi put provukao agavinu nit kroz iglu, navodi Mirjana Kolumbić u svome radu Jedinstvena čipka od niti agave hvarskih benediktinki.

Zašto baš agava, dokumenti ne otkrivaju. Arhiv bilježi tek da je 1841. izvjesni Cvite Domančić dobio dozvolu za gospodarsko iskorištavanje agavinih niti, vjerojatno za užad, a usmena predaja i logika nude jednostavno objašnjenje ostatka priče. Fini laneni, svileni ili zlatni konac morao se skupo naručivati s kopna ili iz inozemstva, dok je agava rasla nadohvat ruke i nije koštala ništa. Austrijski telegrafist Teodor Schiff, koji je šezdesetih godina 19. stoljeća živio u Splitu, zapisao je da hvarske žene izrađuju čipke od agavinih niti i posebno izdvojio mladu čipkaricu Perinu, čija je tužna sudbina ušla i u njegovu knjigu Iz poluzaboravljene zemlje.

Put od bodljikavog lista do čipke ni danas nije ništa kraći ni jednostavniji nego u Perinino vrijeme. Sestre same biraju zdrave, mesnate listove, iz kojih se branjem, čišćenjem, pranjem i sušenjem dobiva bijela, sjajna nit. Niti su duge od tridesetak centimetara do najviše jednog metra, pa se spajaju ribarskim čvorom koji u gotovoj čipki mora ostati nevidljiv. Ne motaju se u klupko, nego čuvaju u malim svežnjićima zvanim „matasa“, iz kojih se izvlače jedna po jedna. Gotova čipka ne smije se ni prati ni glačati; smoči li se, nit se stisne i zgužva, a izravnati je znaju samo najvještije ruke. Zato se čipke čuvaju uokvirene pod staklom, poput slika, i tako mogu trajati dulje od stoljeća.

Ono što hvarsku čipku izdvaja od gotovo svih europskih srodnica jest činjenica da nastaje bez nacrta i predloška. Kada redovnica odabere tehniku, a tri su osnovne: tenerifa, tenerifa s mreškanjem i mreškanje na okviru, sve ostalo izlazi iz glave, prema vlastitoj zamisli, pa su dva ista primjerka nemoguća. Nazivi tehnika i bodova stižu iz talijanskog: velika igla nalik viljušci zove se forketa; bodovi su punto pittura, punto spirito, punto giglio. Jednu su tehniku, antiku, u kojoj se rad namiče od ruba kartona umjesto od sredine, sestre razvile potpuno samostalno, a njezino se usavršavanje pripisuje sestri Kunigundi Rossi iz Motovuna, koja je u samostanu umrla 1967.

Upravo zbog tehnike tenerife, nazvane po Tenerifeu, gdje je taj čipkarski postupak nastao, rodila se romantična legenda da je čipka na Hvar doplovila s Kanarskih otoka, piše Mirjana Kolumbić. Istraživanja je nisu potvrdila, a sestre su postupak najvjerojatnije usvojile iz bečkih i tršćanskih časopisa za ručni rad, kakve samostan prima od kraja 19. stoljeća i čuva do danas, a od poznatog su obrasca stvorile nešto čega drugdje u Europi nema.

Svijet je ovu čipku primijetio rano. Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine osvojila je zlatnu medalju i počasnu diplomu, bečki dvor naručivao ju je za ukrašavanje odjeće, a 1923. izrađen je veliki milje za kraljicu Mariju Karađorđević povodom rođenja kraljevića Petra. Čipke su darivane papama Pavlu VI., Ivanu Pavlu II., Benediktu XVI. i Franji, državnicima i biskupima. Nijedna, međutim, ne nosi ime autorice. Sestre, vjerne geslu ora et labora, ne žele da se imena spominju, pa i najvirtuoznije čipke, poput one nalik paukovoj mreži koju je izradila dugogodišnja časna majka Alojzija, ostaju upamćene samo kao rad vrijednih ruku koludrica. U gradu koji godišnje primi stotine tisuća posjetitelja, iza samostanskih zidova opstaje obrt u kojem vrijeme ne igra nikakvu ulogu, a najveće se umjetnine i dalje potpisuju šutnjom.