Svi znaju za sedam svjetskih čuda, ali za ova arhitektonska remek-djela malo je tko čuo. Izgledaju gotovo nestvarno…

Prije nekoliko godina poznati BBC Travel zapitao se koja su manje poznata arhitektonska čuda u svijetu i na temelju odgovora na Quori složio popis nevjerojatnih građevinskih i arhitektonskih dostignuća za koja vjerojatno nikada niste ni čuli, a s druge strane neka ste vjerojatno i posjetili, a da niste znali da su vrijedna ovog popisa.

Prvi problem s najtežom zgradom na svijetu je fotografski. Palača parlamenta ne stane u kadar, a kad se odmaknete dovoljno daleko da stane, nestane osjećaj razmjera i ostane bijela ploha bez mjerila. Guinnessova knjiga rekorda vodi je kao najtežu ikad podignutu građevinu, s procijenjenih 4,1 milijuna tona betona, čelika i mramora, i kao najveću civilnu upravnu zgradu na svijetu.

Nicolae Ceaușescu naredio je gradnju 1984., nekoliko godina nakon potresa koji je razorio dijelove Bukurešta i dao mu izgovor za preobrazbu prijestolnice. Da bi se oslobodio prostor, sravnjena je petina povijesne jezgre. Nestalo je oko 30 000 domova i tridesetak crkava i sinagoga. Diktator nije dočekao dovršetak gradnje, a tri desetljeća kasnije zgrada je i dalje samo djelomično u upotrebi. Trenutno u njoj rade oba doma rumunjskog parlamenta i Nacionalni muzej suvremene umjetnosti, dok velik dio od 330 000 četvornih metara stoji prazan. Ispod dvanaest nadzemnih katova krije se osam podzemnih, s protunuklearnim skloništem na dnu.

Najveća građevina od blata na svijetu podignuta je 1907. na mjestu starije džamije iz 13. stoljeća, od materijala kakav se u dolini Nigera koristi tisućljećima: opeke od zemlje sušene na suncu, pijeska i žbuke na bazi blata. Iz zidova strše snopovi palmina drva koje mještani zovu toron, i to nije ukras, nego trajno ugrađena skela.

Skela je nužna jer zgrada erodira. Žega i kišna sezona svake godine ostave pukotine, pa se stanovnici Djennéa u travnju okupljaju na jednodnevnom obredu ponovnog nanošenja blata. Glina se danima prije miješa i gnječi u jamama uz rijeku Bani, muškarci je, penjući se po toronima, nanose na zidove, žene je donose u posudama, djeca trče uokolo. Sve traje nekoliko sati i završi prije podneva. UNESCO je stari Djenné upisao na popis svjetske baštine 1988., a od 2016. vodi ga među ugroženim lokalitetima zbog nesigurnosti u središnjem Maliju. Nemuslimanima je ulaz u džamiju zabranjen od 1996.

Iz ravnog pijeska pustinje Cholistan izlazi četrdeset okruglih bastiona. Zidovi su visoki oko trideset metara, opseg im je oko 1500 metara, a tvrđava se vidi desetak kilometara prije nego što joj se približite. Prvu utvrdu na tom mjestu podigli su vladari dinastije Bhati, a današnji oblik dobila je 1733., kad ju je preuzeo navab Bahawalpura.

Nemoguće je do nje stići slučajno. Iz Bahawalpura se kreće cjelodnevnim izletom terenskim vozilom s vodičem, a za ulazak unutar zidina potrebno je dopuštenje obitelji Abbasi, koja je i danas vlasnica. Onima koji ga ne dobiju ostaje obilazak izvana i obližnja grobnica navaba obložena plavim pločicama. Nažalost, tvrđava je trenutačno u stanju propadanja. Nekoliko bastiona urušilo se posljednjih desetljeća, a opeka se mjestimično osipa pod vlastitom težinom.

Stepenasti zdenci sjeverne Indije rješenje su za problem koji Europa nikad nije imala: kako doći do vode duboko pod zemljom i pritom ostati u hladu. Chand Baori u rajasthanskom selu Abhaneri najambiciozniji je odgovor na to pitanje. Tri tisuće i petsto stuba spušta se u trinaest razina niz tri zida zdenca, u geometrijskom rasporedu koji odozgo djeluje kao optička varka, sve do vode na dnu.

Podigao ga je kralj Chanda iz dinastije Nikumbha između 8. i 9. stoljeća, a računica je bila praktična koliko i estetska. Na dnu je temperatura i do pet stupnjeva niža nego na površini, pa se prostor stoljećima koristio kao okupljalište u najvrelijim satima dana.

Osmanski graditelj Mimar Hajrudin, Sinanov učenik, dovršio je 1566. luk raspona blizu trideset metara, sazdan od tenelije, mekog lokalnog vapnenca koji na zraku otvrdne. Predaja kaže da je uoči skidanja skele pripremio vlastiti pogreb, uvjeren da će ga sultan pogubiti ako se konstrukcija sruši. Ipak, poznati luk ostao je stajati čak 427 godina.

Devetog studenoga 1993. most je pod topničkom vatrom pao u Neretvu. Obnova je počela vađenjem izvornih blokova s dna rijeke, nastavila se otvaranjem starih kamenoloma i dovršena u srpnju 2004., metodama koje su, koliko je bilo moguće, slijedile izvornu gradnju. UNESCO je most i staru jezgru Mostara upisao sljedeće godine. Ostalo je i ono što se ne da rekonstruirati dokumentacijom: mostarski skakači i dalje se bacaju s dvadesetak metara u vodu koja rijetko kad prelazi 10 stupnjeva.

Bedem oko utvrde Kumbhalgarh proteže se trideset i šest kilometara preko grebena Aravalija i mjestimično je debeo četiri i pol metra, dovoljno da se po njemu, kako vole reći vodiči, mogu mimoići četiri konja. Često ga nazivaju drugim najduljim neprekinutim zidom na svijetu, odmah iza kineskoga, premda usporedba ovisi o tome što se broji kao jedan zid.

Rana Kumbha, vladar Mewara, dao ga je podići 1443., a gradnju je nadzirao arhitekt Mandan. Unutar zidina stoji više od tristo šezdeset hramova. UNESCO ga je 2013. upisao u sklopu brdskih utvrda Rajasthana. Autobusi iz Udaipura dolaze do glavnih vrata, ali cijelu dužinu bedema prohoda malo tko.

Na istočnoj strani isfahanskog trga Naqsh-e Jahan stoji džamija bez minareta i bez dvorišta, dakle bez dvaju elemenata koji se u iranskoj sakralnoj arhitekturi podrazumijevaju. Razlog je u namjeni. Šah Abbas I. dao ju je graditi između 1603. i 1619. kao privatni prostor za molitvu dvora i nazvao je po svom tastu, libanonskom učenjaku Lotfollahu iz Jabal Amela. Javnost nije mogla pristupiti unutrašnjosti džamije.

Vanjske pločice kupole mijenjaju ton tijekom dana, od krem boje ujutro do ružičaste u sumrak. Unutra, u sredini kupole, mreža zlatnih pločica hvata svjetlost s rešetkastih prozora i oko podneva stvara oblik koji vodiči zovu paunovim repom. Trg Naqsh-e Jahan sa svim je građevinama upisan na UNESCO-ov popis 1979.

Sve ove građevine nastale su radi obrane, molitve, pristupa vodi ili demonstracije političke moći, a njihov današnji stupanj poznatosti razlikuje se od mjesta do mjesta. Neke su udaljene i teško dostupne, dok su druge, poput Starog mosta, Palače parlamenta i utvrde Kumbhalgarh, danas poznate i posjećene znamenitosti. Njihova vrijednost prije svega leži u pričama, tehnikama gradnje i povijesnim okolnostima koje ih izdvajaju od mnogo slavnijih spomenika.