S neba je na Zagorje palo nešto što znanost nije znala objasniti! Predmet iz svemira ljudi su nazvali ‘željezo’

Danas nam je sasvim jasno da meteoriti padaju iz svemira. Sredinom 18. stoljeća ta je tvrdnja europskim učenjacima zvučala toliko neuvjerljivo da su izvještaje o užarenim komadima koji padaju s neba često odbacivali kao praznovjerje. Neki su njihovo podrijetlo pokušavali objasniti vulkanima. Kad je Ernst Chladni 1794. ustvrdio da takve mase dolaze iz svemira, kolege su ga ismijavale. Gotovo četrdeset godina prije njegove knjige jedno zagorsko selo već je ponudilo dokaz koji će mu ići u prilog.

U svibnju 1751. godine ljudi su kao i obično u popodnevnim satima radili u poljima oko Domovca, sela u današnjoj općini Hrašćina u Hrvatskom Zagorju. Prema dostupnim informacijama, s istoka se odjednom pojavila vatrena kugla s gorućim tragom, uz buku koju su svjedoci usporedili s topovskom paljbom. Kugla se rasprsnula na dva dijela, a udar o tlo bio je glasniji od praska u zraku. Na oranici su ostala dva komada željeza, teška 39,76 i 8,96 kilograma. Župnik ih je dao iskopati i prenijeti u župni dvor.

Glas je do Zagreba stigao brzo. Zagrebački biskup Franjo Klobušicki poslao je kanonike da saslušaju očevice, a zapisnik je sastavio generalni vikar Zagrebačke biskupije Vuk Kukuljević. Dokument je popisao iskaze pod prisegom, s imenima, mjestima i satnicom, u vremenu kad je službena znanost takvu pojavu smatrala nemogućom. Car Franjo I. Stjepan, suprug Marije Terezije i strastven sakupljač, zatražio je izvještaj, pa su zapisnik i željezne mase tijekom ljeta 1751. stigli na bečki dvor. Veći komad ušao je u carsku riznicu, a odande u Prirodoslovni kabinet.

Ta je odluka zagorsko željezo pretvorila u predmet svjetske znanosti. Prirodoslovni muzej u Beču danas ga navodi kao temeljni komad svoje zbirke meteorita, najstarije zbirke te vrste na svijetu. Kukuljevićev zapisnik vrijedi kao jedan od najranijih cjelovitih službenih opisa pada meteorita utemeljenih na iskazima pod prisegom, a hrašćinski pad jedan je od prvih dobro dokumentiranih padova željeznog meteorita koji je promatrao i prijavio veći broj svjedoka. Chladni ga je 1794. iskoristio kao potporu tezi o izvanzemaljskom podrijetlu, uz argument da svježe pale mase nose otopljenu koru. Godine 1808. bečki metalurg Alois von Beckh Widmanstätten zagrijavao je uzorke hrašćinskog željeza plamenom i uočio pravilne strukture koje danas nose njegovo ime.

Kemijski, riječ je o srednjem oktaedritu skupine IID, s oko 89 posto željeza i 10,5 posto nikla, iz rijetke skupine u kojoj je hrašćinski primjerak najstariji s posvjedočenim padom. Manji komad prošao je drukčije. Hrašćinci su ga razdijelili i dio prekovali u čavle, praktična gesta zbog koje je izgubljen velik dio jednog od dva pronađena komada i koja danas zvuči kao najbolja anegdota cijele priče.

Danas na proplanku obitelji Kiternaš stoji niski obelisk s replikom meteorita u stvarnoj veličini i informativna ploča na hrvatskom, engleskom i esperantu. Treći jezik ima svoje objašnjenje: mjesno esperantsko društvo Trixini godinama organizira Dane meteorita, a Klub ljubitelja zavičajne baštine Hrašćina vodi manifestaciju Hrašćinski astro, s predavanjima, promatranjem neba i kostimiranom šetnjom Marije Terezije kroz mjesto.

Zagrebački muzej čuva poliranu pločicu od svega 0,56 grama i repliku, dok komadiće hrašćinskog željeza drže i muzeji u Londonu, Parizu, Chicagu, Berlinu i Washingtonu. Glavna masa ostaje u Beču, pod imenom Hraschina, s alternativnim nazivom Zagrebačko željezo u međunarodnim katalozima.