Ugurali su svoje domove pod stijene i pretvorili kamenje u zidove i krovove: svaka kuća u ovom selu izgleda drugačije

Zamislite da imate zemljište na kojem želite sagraditi kuću, ali na njemu stoji golema stijena koju je nemoguće pomaknuti. Vjerojatno biste odustali od gradnje ili potražili drugo mjesto. Međutim, u jednom portugalskom selu stanovnici su stoljećima radili upravo suprotno. Umjesto da uklanjaju stijene, oko njih su gradili kuće, pretvarali ih u zidove, a neke su poslužile čak i kao krov. Rezultat je čitavo naselje u kojem se priroda i ljudskih ruku djelo toliko isprepleću da je teško razaznati gdje jedno završava, a drugo počinje.

Riječ je o Monsantu, malenom mjestu na istoku Portugala, nedaleko od granice sa Španjolskom. Slikovito selo smjestilo se na strmoj granitnoj uzvisini, visoko iznad okolnih ravnica, a njegova se posebnost vidi već na fotografijama. Između kamenih kuća i uskih ulica nalaze se golemi granitni blokovi, neki veći od samih građevina, koji izgledaju kao da ih je netko nasumično razbacao po padini.

Ono što posebno fascinira jest način na koji su se stanovnici prilagodili takvom terenu. Ponegdje granitni blok čini cijeli bočni zid kuće, drugdje se nalazi iza nje, a poneke su građevine doslovno ugurane pod stijenu koja služi kao krov. Teško je pronaći dvije jednake kuće jer je njihov izgled ovisio o tome kakav se komad granita zatekao na mjestu gradnje.

Možda najzanimljiviji primjer nosi ime Casa de Uma Só Telha, odnosno „kuća s jednim crijepom”. Ime zvuči pomalo šaljivo, ali vrlo precizno opisuje ono što se ondje nalazi. Kuća nema klasičan krov, nego se nad njom nadvija golemi komad granita. Ono za što bi drugdje trebalo mnogo crijepova i građevinskog materijala, ovdje je priroda već odradila, a ljudska ruka pametno iskoristila.

Takav način gradnje utjecao je i na raspored prostorija. Negdje se granit nastavlja u unutrašnjost i čini zid sobe, a drugdje je cijela kuća nastala u prostoru između nekoliko stijena. Zamislite da vam jedan zid dnevnog boravka čini stijena koja je ondje stajala tisućama godina prije nego što je itko odlučio sagraditi kuću.

Ni ulice u Monsantu nisu mogle biti pravilne. Uski kameni prolazi provlače se između kuća i stijena, skreću ondje gdje im granit dopušta i postupno se uspinju prema vrhu. Ponekad stijena zauzima toliko prostora da kuća izgleda kao njezin mali nastavak. Međutim priča o ovom selu nije samo priča neobičnoj arhitekturi i urbanizmu. Položaj i izgled koji danas privlači posjetitelje nekada je imao mnogo ozbiljniju svrhu.

Blizina španjolske granice stoljećima je ovom području davala stratešku važnost. U 12. stoljeću portugalski kralj Afonso Henriques predao je Monsanto templarima, viteškom redu koji je sudjelovao u obrani portugalskog teritorija. Njihov vođa Gualdim Pais povezuje se s obnovom utvrde na vrhu uzvisine. Danas ondje stoje ostaci srednjovjekovnog dvorca, a s obzirom na položaj, nije teško razumjeti zašto je upravo to mjesto odabrano za obranu. S vrha se otvara pogled na okolne ravnice, dok su granitne stijene dodatno otežavale pristup neprijatelju.

Zanimljivo je da je Monsanto privlačio pozornost i mnogo prije pojave društvenih mreža, a njegova neobična arhitektura i način života stanovnika bili su dovoljno zanimljivi da mu još 1938. godine donesu posebno priznanje. Spomenute godine ovo malo selo odnijelo je glavnu nagradu na nacionalnom natjecanju za „najportugalskije selo Portugala”, koje je organizirao tadašnji autoritarni režim s ciljem promicanja tradicionalnog seoskog života i portugalskog identiteta.

Ocjenjivali su se autentičnost arhitekture, očuvanost običaja, narodne nošnje i način života stanovnika, a Monsanto se posebno istaknuo svojim kamenim kućama, uskim ulicama i tradicijama koje su se prenosile generacijama. Zanimljivo je i da se natjecanje održalo samo jednom, pa Monsanto tu neobičnu titulu nosi već desetljećima i vjerojatno će ju zadržati dok postoji. Kao nagradu dobio je srebrnog pijetla, jednog od najpoznatijih portugalskih simbola, čija se replika i danas nalazi na vrhu tornja Torre de Lucano.