Željko je slijepi planinar i profesor povijesti koji se popeo na 148 hrvatskih vrhova: “Sljepoća te sputava koliko joj dozvoliš”

Njegovo ime nije nepoznanica. Jedini je slijepi redovni profesor povijesti u Hrvatskoj, autor udžbenika iz povijesti, šahista i planinar, putopisac te autor knjige S bijelim štapom put planina… Od Željka Brdala smo, osim odgovora i pokoje šale, dobili i nevjerojatnu dozu inspiracije. Sam sebe opisuje kao čovjeka s hrpom obaveza, interesa, poslova i hobija, no odmah kao najdraži ističe planinarenje iako je tom suprugu i ocu prva ljubav ipak bila šah. “Jučer sam bio na Medvednici, uvijek idem srijedom. Idem i u subotu… Totalno sam se navukao na planinarenje. Kao što netko ide u teretanu, na jogu, bavi se ribičijom, tako je meni planinarenje. No, to je specifično jer je nešto što je neuobičajeno za slijepe osobe“, pojašnjava Željko.

Priznaje da nije ni mislio da će biti tako kad je zaplivao u planinarskim vodama. Bilo je to 2011. godine, kada se kćer upisala u planinarsku skupinu Gojzeki, posvećenu obiteljskim planinarenjima. S vremenom mu je Gojzek postao i nadimak, do mjere da njegovi učenici misle da mu je to prezime, a gojzerice njegove druge cipele. Njegova supruga i kćer posvetile su se u međuvremenu drugim interesima, no Željko je, u skladu sa svojim pravim prezimenom, ‘zapeo’ u brdima. Danas je član Hrvatskog planinarskog društva Željezničar, a iza njega je cijeli niz vrhova.

Počeci su značili, prisjeća se, lakše planinarske izlete, stjecanje iskustva i učenje na pokušajima i pogreškama. Neprocjenjiva mu je pomoć bio i sada pokojni Slavko Kovač, doajen slijepog planinarstva koji ga je uputio u vrste tehnika uz pomoć kojih se kao slijepa osoba možete sigurno kretati. Željko koristi dvije, ovisno o terenu. Držanje za štap i pruži mi ruku, a planinariti ne bi mogao bez svoje ekipe, svojih, kako se međusobno zovu u šali, piceka. “Željko, Zvonko, Karlo, Darko, Alen i Hrvoje…”, nabraja Željko njihova imena.

“Bez njih ne bih mogao planinariti… Imam prave, iskrene prijatelje koji su mi neprocjenjiva podrška i pomoć u tom planinarenju. A i uvijek je dobra zafrkancija“, kaže Željko. U to svakako spadaju i nadimci koima je imenovao i ostale prijatelje planinare osim Piceka pa tu navodi neke od nadimaka kao što su Grandiozni, TOP Heineken, Lički, Galeb, Buraz, Kum….Zahvaljujući njima, dodaje, puno toga i vidi, a onda piše i planinarske putopisne članke. U tom ga smislu, spisateljskom, spašava njegova moć pamćenja, a ove ga je godine Hrvatsko društvo pisaca nominiralo i za putopis godine.

Željku je najveći gušt otići na vrh na kojem dosad nije bio, no rutina se isto tako dobro zna. Svake srijede bira jedan od puteva koji vode od Lagvića do Grafičara. I u subotu se ide na planinarenje kada god se za to ukaže prilika i pratnja. No, kako sam kaže, “uvijek navlači da se negdje planinari”. “Bude i naporno, to tabananje po planinama… Zadnje nešto što mi pada na pamet je vrh Veliki Šibenik na Biokovu. Bili smo tamo od pola osam do 21 navečer, hodali smo efektivno čistih 11 sati… Za 11 sati Biokova moraš biti kao konj“, kaže Željko. Ili slonorog. Tako ga je zvao njegov pokojni kum. „Zato što pamtim sve kao slon, a uporan sam kao nosorog… A nosorozi, uostalom, jako loše vide“, kaže on.

No, da bi mogao izdržati 11 sati Biokova, osim Medvednice dva puta tjedno, Željko redovito pohodi i stepenice u svojoj zgradi. „Odem na svoje stepenice i gore dolje. Morate imati kondicije. 202 stepenice pa gore dolje deset puta, nekad više, nekad manje. Morate biti aktivni. Pratio sam nogomet neki dan, slušao prijenos, i onda sam uzeo neke utege i trčao u mjestu. A mogao sam isto tako i uzeti čips i pivce… No, prestao sam pratiti nakon pet nula”, govori Željko.

Retinalna pigmentoza, bolest oka zbog koje je ostao bez vida, postavljena mu je u dobi od četiri godine. To da slabo vidi uvijek je bilo s njim, a zahvalan je što je s naočalama uspio odraditi osnovu i srednju školu, kao i fakultet. S naočalama se i zaposlio, no početkom 2000-ih godina naposljetku je morao priznati da više ne vidi. “Išao sam na neku komisiju, sestra je išla sa mom, plakao sam… Teško je to prihvatiti”, govori Željko, dodajući da je sve lako kad si mlad i da kao dijete i mladić nije razmišljao o gubitku vida.

“Znam da mi i sad sljepoća najviše udara na mozak jer ne mogu nešto jer ne vidim, a kako tek kad to morate pregristi. I sada mi se zna dogoditi da se isplačem poštenski… Ali idete dalje, morate biti uporni poput nosoroga“, kaže Željko, uspoređujući kako je to bilo prije i danas u kontekstu mogućnosti koje se pružaju slijepim i slabovidnim osobama, prisjećajući se svog rada u školi i digitalne prilagodbe kroz koju je prošao.

Drugi mu znaju reći, govori Željko, da živi više nego neki koji vide. No, to je stvar karaktera, dodaje. “Na svojoj vlastitoj koži sam shvatio da je sljepoća vrsta invaliditeta koja te sputava koliko ti dozvoliš… Ja, da mi je netko rekao da ću planinariti ovo što sada planinarim kao slijepa osoba dao bih mu uputnicu. Morate se saživjeti sa sljepoćom i prihvatiti. Sada već imam preko 20 i nešto godina s njom, navikli smo se”, kaže.

Ironično, govori, unatoč svim planinarskim izazovima, svoju je najveću ozljedu doživio upravo na šahu. Život je stvarno ringišpil, šali se, pa dodaje kako mu je pukao disk u kralježnici i to zbog sjedenja. Igrao je tada šahovske turnire, a pisao i udžbenik iz povijesti. Opasnije mu je isto tako, dodaje, kretati se u Zagrebu nego u planinama. I ponovno, nebrojeno puta u našem razgovoru, spominje svoje dečke. “Nema tog mjesta gdje ne bih otišao s njima. Dijelite dobro i zlo, neke odluke… Oni su mi neprocjenjivi i ne bih ih mijenjao ni za što. Oni brinu o meni i na nekim mjestima gdje je i ljudima koji vide frka, ali uigrali smo se…”, govori Željko, zaštitno lice projekta planinarenja osoba s invaliditetom “Pruži mi ruku”.

Upravo to, držanje za ruku, tzv. Pruži mi ruku, jedna je od dviju tehnika koju Željko primjenjuje prilikom planinarenja, i to na krškom terenu. Na manje surovim dionicama to je držanje za štap. Kad idu na planinarenje, Željko kaže da se više brine za njih, svoje piceke, nego za sebe. “Da se njima nešto ne dogodi… Zato što paze i na mene i na sebe”, pojašnjava.

Željku su omiljene planine Medvednica te Samoborsko i Žumberačko gorje zbog njihove blizine, dok su mu najveći izazovi Mosor, Biokovo i Velebit. “To je umri muški, kamen, krš, ali bez masline, labirint stijena… To su zahtjevne planine i za ljude koji vide”, govori. Svoj najviši vrh dosad je ubrao (Željko govori da vrhove ne osvaja nego ‘bere’) u Austriji. I na tih oko tri tisuće metara bi se vratio. No, na Anića kuk, visok 700 metara, ne bi. Znam da sam tamo bio na rubu, dodaje Željko kojem su omiljena šahovska figura skakač, a povijesna ličnost Stjepan Radić koji je, kaže, jako slabo vidio. Isto tako, dobar planinarski izlet mora imati i svoju gastro točku interesa, uvjeren je.

Sretno mjesto mu je pak ipak Oštrc, prvi vrh od kojeg je i krenula njegova želja da skupi vrhove Hrvatske planinarske obilaznice. Od 150 potrebnih vrhova ubrao ih je 148 i nedostaju mu još dva. “Oni su mi san snova i htio sam ih ubrati ove godine, ali ne možemo se poklopiti vremenski… To su Sutvid iznad Živogošća i Babina Gomila na Rujnici kraj Metkovića. Ima u obilaznici još dva, ali su ful opasni za mene, Drveničke stine i Štirovac koji čuvam za jedan trodnevni izlet za spektakl”, govori. Za trenutak kad ih ubere sve je isplanirano. “Već imam spremnu feštu, playlistu, dogovoreni jelovnik, čak i lokalitet. Samo ih trebam ubrati”, kaže.