Imanje na kojoj joj je djed radio kao konjušar Ksenija je obnovila i pretvorila u pravu seosku idilu s konjima i fantastičnom hranom

Sjedim na terasi na nježnom jutarnjem suncu, pogled mi seže na zlatna polja i zelenilo šume u daljini, jedini zvukovi koji dopiru do mene su pjev ptica i rzanje konja u daljini. Ne želim kvariti ovaj trenutak gledanjem u mobitel, pa samo sjedim, dišem i puštam da mi se glava isprazni od stresa, rokova, zadataka, grada kao takvog. Radni dan i jutarnji sati bili su savršeno vrijeme za dolazak u Pustaru Višnjica, imanje nedaleko od Slatine, koja je već godinama omiljeno mjesto za ručak, obiteljski izlet, odmor u miru sela, ali i vjenčanja i proslave.

Višnjicu sam prvi put posjetila prije više od 15 godina, netom nakon otvaranja, također u sklopu novinarskog zadatka. I dan danas se sjećam tog osjećaja koji me pratio dok sam šetala imanjem, upoznavala konje i slušala strastvene vlasnike koji su svoje snove pretvarali u stvarnost. Desetljeće i pol kasnije, vidim da su uspjeli. Imanje se mijenjalo, ideje prilagođavale vremenu, ali i ovaj me put dočekala Ksenija Plantak, suvlasnica i pokretačica obnove koju uz ovaj prostor veže i vrlo osobna priča.

„Meni je Višnjica oduvijek bila prelijepo mjesto koje ima dušu”, govori nam Ksenija na početku razgovora i otkriva da je među dvjestotinjak ljudi koji su ovdje nekad živjeli i radili bio i njezin djed, koji je radio kao konjušar. Ta obiteljska poveznica dio je odgovora na pitanje zašto je prije dvadesetak godina odlučila toliko vremena, novca i energije posvetiti njezinoj obnovi.

Višnjica je, kao što joj ime i govori, pustara. Pustare su u Slavoniji bile nekadašnja gospodarska imanja na kojima su uz polja, stoku i radionice rasle male zajednice radnika i njihovih obitelji. Kroz Višnjicu su kroz povijest prošle obitelji Pejačević, Schaumburg-Lippe i Drašković, a početkom 20. stoljeća ovdje je živjelo oko 200 stanovnika. Imali su školu, trgovinu i destileriju.

Nakon Drugog svjetskog rata još je nekoliko desetljeća radila, a onda je krenulo propadanje i stečaj. Ksenija se tog razdoblja sjeća jer je kao djevojčica posjećivala djeda. Priča nam o uzgoju dudova svilca, starim dudovima koji su i danas na imanju, konjima koji su u davnoj prošlosti uzgajani za austrougarski dvor… Vidi se da joj je ovo imanje puno više od posla i da mu poznaje baš svaki kutak.

Krećemo zato u šetnju kako bismo bolje upoznali Višnjicu. Krećemo iz Konobe Kotač, u kojoj sam pila onu mirnu jutarnju kavu i koja je poznata po odličnoj, domaćoj kuhinji. U nju dolaze gosti iz cijele Slavonije, a popularno je mjesto za proslave i fešte. U blizini je i veliko igralište: shvaćam da djeci ovdje sigurno ne može biti dosadno. Idemo dalje prema recepciji hotela, smještenog u samom srcu imanja. U njemu je 15 soba, a još su 22 sobe u depandansama.

I hotel ima odličan restoran, prikladan za veće grupe, a središte imanja je velika, prekrasna sala za vjenčanja koju odabire sve više parova koji žele autentični slavonski doživljaj na svoj poseban dan. Ksenija nam otkriva još jedno posebno mjesto: za manja vjenčanja ili događaje preuredili su jednu staru štalu koja izgleda genijalno i točno mogu zamisliti oduševljenje gostiju kad u nju prvi put uđu. Ukupno je, saznajem, oko petnaest hektara prostora uređeno za boravak gostiju, dječje programe i rekreaciju.

Dok šetamo prema štali upoznati konje, Ksenija mi dalje prepričava noviju povijest imanja. Početkom dvijetisućitih Višnjica je proživljavala teške dane. Ksenija se u priču o obnovi uključila 2005. i počela tražiti partnere koji bi joj pomogli da se imanje sačuva. Na putovanjima je promatrala kako se u Austriji čuvaju ruralna imanja, razvija turizam i otvaraju prilike za ljude koji žele ostati živjeti na selu. U Višnjici je vidjela prostor za sličnu priču i plan je na kraju uspio. Pronašla je poslovne partnere, krenula je obnova i Višnjica je, korak po korak, vraćala stari sjaj, sve do ove ljepote koju danas gledamo.

Višnjica je od početka zamišljena kao imanje koje spaja ugostiteljstvo, smještaj, konje i poljoprivredu. Sjećam se od svojeg prvog dolaska prije više od 15 godina da su među prvima u Hrvatskoj počeli uzgajati batat i puno su doprinijeli njegovoj popularizaciji. Pokušavali su s raznim vrstama, eksperimentirali, uzgajali, odustajali i danas imaju manji obujam uzgoja i više su se usmjerili na stočarstvo i ratarske kulture za prehranu stoke. Iz vlastitog vrta i dalje stižu sezonske namirnice, ali surađuju i s kooperantima koji im dostavljaju domaće voće i povrće iz okolice.

Stigli smo do štale iz koje nas pozdravlja nekoliko prekrasnih grla. Nas gledaju sumnjičavo, ali Kseniji se vesele i pristupaju joj bez straha. Ona nam priča da su konji i danas važan dio Višnjice, više ne u smislu uzgoja i nastupa na natjecanjima, već kao ponuda za rekreativno jahanje koju vole obitelji, iskusni jahači, ali često i gosti koji prvi put sjedaju u sedlo.

Osim jahanja, na imanju gosti imaju na raspolaganju i tridesetak bicikala kojima mogu krenuti na izlete, možda baš prema 15-ak kilometara udaljenoj Dravi. U Višnjici se nekad održava i škola u prirodi na kojoj djeca upoznaju stare sportske i seoske igre, a Ksenija se upravo tim sadržajima najviše veseli. „Kad se djeca kreću, igraju u prirodi i provode dan vani vidi se da je to ono čemu se najviše vesele,“ kaže nam.

Dok šetam Višnjicom nezamislivim mi se čini da je prije samo dvadesetak godina imanje bilo zapušteno i u ruševnom stanju. Sada su praktički sve zgrade obnovljene, razvijaju se novi turistički proizvodi i sadržaji, imanje je dobro poznato u cijeloj Hrvatskoj i ponijelo je u zadnjih 15 godina brojne vrijedne nagrade. Iza današnjeg izgleda Višnjice godine su obnove, kredita i traženja načina da posao traje cijelu godinu. Ksenija nam danas s olakšanjem govori da su kredite otplatili, a posebno im je važno sačuvati zaposlenike: šest kuhara i šest konobara koji rade i tijekom zime.

Danas imaju oko 150 kreveta, a u pripremi su dodatni smještajni kapaciteti te mali wellness. Višnjica je već sada mirno utočište u Slavoniji koje spaja gastronomiju, tradiciju, povijest, seoski život i bogatstvo sadržaja kakve današnji gosti traže. Dok slušam planove i vizije koje neumorna Ksenija ima, vjerujem da je pred Višnjicom još puno fantastičnih godina. I neću opet čekati da prođe desetljeće i pol da je ponovo posjetim!