Lana je zapovjednica vatrogasnog društva i na intervencije ide s 20 kilograma opreme: “Uvijek sam znala da želim raditi baš to”

Još kao mala znala je da želi raditi posao kojim će biti od pomoći drugima oko sebe. Lana Franjković to je i ostvarila. Danas je doista jedna od onih hrabrih koji priskaču u pomoć upravo kad je najteže i najopasnije. Lana je vatrogaskinja, i to dvostruko okrunjena titulom prve. Naime, ona ne samo da je bila prva žena u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Rijeke, gdje radi kao voditeljica vatrogasne grupe, nego je i prva ikada zapovjednica Dobrovoljnog vatrogasnog društva Fužine.

„Ja sam prilično jednostavna… Kad ne radim, vodim neki klasični život. Imam pse, planinarim, trčim, bavim se nekim sportom“, reći će Lana skromno. No, ta skromnost samo dodatno naglašava njezinu posebnost.

Iako je po struci radni terapeut, Lana se tim poslom nikad nije bavila. I u biti je, priznaje, znala da se njime ni neće baviti. Više ju je privlačio adrenalin, u kombinaciji sa spomenutom željom da pomaže, pa je vrlo brzo počela naginjati vatrogastvu: još 2006. godine, kad je prvi put ušla u DVD, u sklopu vatrogasne mladeži. Znala je da će je to nekako pratiti, a onda su joj u posljednjem koraku prema potpunoj ‘preobrazbi’, pomogli upravo psi.

„Krajem 2016. godine počela sam raditi s potražnim psima u vatrogastvu tako da me to ponovno uvuklo aktivnije u vatrogastvo, a onda sam nakon 2018. godine upisala vatrogasnu školu te je 2019. završila. Dvije sam godine radila kao vatrogaskinja u rafineriji u Rijeci, a 2021. godine dobila posao u riječkoj vatrogasnoj postrojbi. Od ožujka ove godine sam i zapovjednica fužinskog DVD-a, ali u biti i jedina žena na toj poziciji u Primorsko-goranskoj županiji“, kaže ona.

Njezinu prelasku u vatrogastvo kumovali su dakle psi. Bila je dio vatrogasnog tima za spašavanje iz ruševina. Prvo je radila sa svojim psom Zenom, no on ima deset godina i u mirovini je. Sada, do proljeća kada je uzela stanku od tog posla, radila je s četverogodišnjom kujicom Pijom koja je položila i međunarodnu predlicencu za traženje u šumi. Treći član njezina čopora zove se Belva, kaže. Upravo oni su joj veliki aktivatori što se tiče i boravka u prirodi.

„Rad sa psima gurnuo me u profesionalno vatrogastvo, bila je to stvar koja je presudila u odabiru karijere. Jedna od opcija je bila da postanem veterinarka, no ono što sam još kao mala znala bila je da ću se sigurno baviti nekom djelatnošću koja će biti u službi nekome, ili ljudima ili životinjama. Željela sam biti od pomoći”, objasnila je.

Voditeljica vatrogasne grupe postala je prije godinu dana, a Lana, koja inače svira i flautu u puhačkom orkestru u Fužinama, priznaje da vatrogasni posao nije lagan. „Fizički je dosta teško, neću lagati. Vatrogasna oprema sama po sebi ima neku težinu, oko 20-ak kilograma, a i intervencije su dosta fizički zahtjevne. Jednostavno je fizički teško i treba biti u formi. Ali olakotna okolnost je ta da je vatrogastvo djelatnost u kojoj nikad nisi sam tako da i sama moja funkcija voditeljice govori da nas je dvoje, uvijek imaš kolegu uz sebe“, govori Lana te dodaje kako ima veliku sreću što ima super kolege. Nikada joj nisu popuštali, no uvijek su joj pružali ruku, kaže. A i ona njima.

Težini posla pridonosi i njegov psihološki aspekt. „Ali, ima i onih lijepih strana zbog kojih se većina ljudi i bavi time. Ljudi su često zahvalni kad im se pomogne i napravi dobro i to zasjeni sav teški dio koji moramo obavljati. Koliko je teško, toliko je i zahvalno, a najbitniji dio cijele priče jest upravo to, da se nekome pomogne ili nekome napravi nešto dobro“, kaže.

No, općenito gledajući, vatrogastvo je isto tako prvenstveno muški svijet. “Došla sam iz rafinerije kao prva žena u ovu postrojbu, firmu u kojoj je 130 muškaraca. I koliko god je to meni bio šok, mislim da je bio i njima. Nije bilo nekih nepovjerenja ili diskriminacije, možda je bilo sumnji, no to je ljudski. Ali i ja sam tip koji ne daje povoda za sumnju, dajem 100 posto od sebe. To je bila moja prilika, ali mi je stavilo, kako sam bila prva tu, i neki teret na leđa da ne podbacim pa sam se trudila držati i pratiti ljestvicu”, govori dodajući kako sada u postrojbi ima još jednu kolegicu te više nije jedina vatrogaskinja.

Pitali smo je i kako se osjeća prije same intervencije. “Inače puno pričam sama sa sobom, ali ja vam tada za divno čudo ušutim. U tim trenucima imam neku prirodnu zaštitu od panike. Nakon što nam šef izda zapovijed, ja samo razmišljam o tome što trebam raditi. Prevrtiš kroz glavu sve što si učio kroz vježbe, no generalno nema panike, samo korak po korak odradimo ono što moramo”, kaže. Ponekad je, priznaje, ono što je proživjela na intervenciji sustigne i preplavi tek kasnije, no tu obično pomažu priroda i aktivnost koja joj je i ionako potrebna da bi ostala u formi. Najboljim receptom za to pokazali su joj se rad na kondiciji u kombinaciji s vježbama snage.

Zanimljivo, kako su psi presudili ulasku u vatrogastvo, tako bismo mogli reći da je vatrogastvo presudilo njezinom ljubavnom životu. I njezin je suprug, kojeg je upoznala na jednom vatrogasnom natjecanju, također vatrogasac u riječkoj postrojbi, no on radi kao vozač. Posao jako rijetko komentiraju, govori na naše iznenađenje, a kako puno vremena posvećuju vatrogastvu, to preferiraju ostaviti i tamo, na poslu.

No, Lana je, kao što smo rekli na samom početku, i prva ikada zapovjednica DVD-a Fužine. Članicom je postala nakon što se sa suprugom doselila u Fužine iz Rijeke. Isprva se protivila ideji da preuzme ulogu zapovjednice. No, na kraju je posustala. “Mene je lako nagovoriti na vatrogastvo“, rekla je uz smijeh.

Naravno, ta pozicija dolazi s puno odgovornosti. “To je odgovornost najviše prema ljudima koji su na terenu kada se nešto dešava, ali i za taktike kojima se pristupa, za svako vozilo koje izlazi, jesu li ona OK, jesu li ljudi obučeni… Također, jedna od odgovornosti je i rad godišnjih programa, u smislu vježbi i obuka u DVD-u”, pojašnjava. Kad dužnost zove na oba mjesta, u DVD-u i riječkoj postrojbi, odaziva se na ovu potonju, a u DVD-u ulogu zapovjednika preuzima njezin suprug, koji je inače njezin zamjenik.

To da je zapovjednica na početku je ljudima bilo čudno zato što nema puno žena koje to rade, kaže, no istovremeno su je i dobro prihvatili. Dapače, otkad je postala zapovjednica, u DVD su se uključile još tri žene. DVD sada ima oko 30 članova, od kojih je 15-ak operativno, odnosno mogu izlaziti na intervencije. „Jako sam sretna zbog toga, da se diže malo ta svijest, pogotovo u manjim sredinama, zato što vidjeti ženu koja je operativka često još uvijek bude van svake pameti“, kaže.