Umjesto kistom Nikola stvara umjetnička djela od slame, pijeska, lišća, trave: “Nema veće inspiracije od prirode”

Odmalena je htio biti umjetnik, kaže Nikola Faller. Taj je san i ostvario, no umjesto kista i platna, na koje bismo možda prvo pomislili, Nikola se posvetio jednom drugačijem mediju. On radi sa slamom, lišćem, pijeskom, travom… Danas je land art njegov život i njegova strast koja ga je odvela u sve krajeve Hrvatske, ali i van granica naše zemlje, a njegove radove podjednako krase ljepota kao i prolaznost.

Nikola Faller studirao je slikarstvo, a 2004. godine završio kiparstvo. Vratio se kući u Slavoniju, gdje je jedno vrijeme radio i kao profesor likovnog u Srednjoj umjetničkoj školi u Osijeku. Upravo je tamo u jednom trenutku osjetio zov svojeg životnog poziva. „Tijekom nastave naišao sam na opis starog žetvenog rituala koji se provodio u znak zahvalnosti za žetvene plodove. Ljudi su u davna vremena izrađivali skulpturu od slame i pruća na njivi nakon žetve. Spaljivali su je i smatrali da božanska energija ulazi u plamteću skulpturu te tako ponovno vraća plodnost njivi“, prisjeća se Nikola.

Nikola je taj drevni ritual odlučio osuvremeniti. Godine 2006. počeo je raditi sa slamom, a u suradnji s kolegama osnovao je i umjetničku koloniju Slama, koja je nakon dvije godine rada prerasla u Slama Land Art Festival. „Priča se počela širiti. Nije riječ samo o izradi skulptura nego o land artu, stvaranju vani umjesto u ateljeu, u prirodi, pod vedrim nebom, na njivi, dok je sam čin spaljivanja svojevrstan performans zato što ima dramaturški moment. On je kao predstava, multimedijalan je jer uključuje glazbu, ples, pokret, vatru…“, govori Nikola, koji je i predsjednik te umjetnički voditelj udruge Slama.

Slama Land Art Festival svake se godine bavi određenom temom, a poprimio je i međunarodni karakter. Događa se na vrhuncu ljeta, početkom ili sredinom kolovoza, nakon žetve, a upravo je ove godine proslavio 20 godina postojanja. Paralelno sa slamom, Nikola je počeo tražiti i neke druge materijale s kojima bi mogao raditi u prirodi. To ga je odvelo u potpuno nove širine. „Počeo sam grabljati lišće u jesen, inspiriran japanskim zen vrtovima, a dobio sam i ponudu za gostovanje u Kanadi, na međunarodnom simpoziju za izradu snježne figure. To sam iskustvo prenio i kod nas pa zimi radim i skulpture od snijega i leda“, kaže.

No, to nije sve. Nikola se u jednom trenutku krenuo baviti i izradom crteža na sprudovima kojima okolica Osijeka obiluje, a onda se nastavio razvijati u smjeru crtanja po pijesku. Kao idealno mjesto za to pokazalo mu se ušće rijeke Neretve. „Tamo sam osnovao Sand Art Neretva festival, koji je ove godine slavio šestu godinu. No, još šest ili sedam godina prije tamo sam dolazio u sklopu Zen Opuzen festivala. Jednom sam se otišao kupati i prepoznao da imaju super lokaciju, puno bolju od riječnih sprudova jer se na njoj može crtati svaki dan zbog plime i oseke. Nakon plime, sutradan opet imate čisto platno, dok je na rijeci to nepredvidljivo, ne znate kada će se rijeka podići ili spustiti“, govori.

No, Nikola ni ovdje nije stao. Spomenutim grabljanjem lišća ‘pokrio’ je jesen pa mu je nedostajalo još proljeće. „Tu je došlo do košnje travnjaka jer u Osijeku imamo velike, lijepe travnate površine. I onda sam počeo kositi travu u land art maniri, izrađivati geoglifove to jest crteže na zemlji velikog formata te je tako nastao projekt Četiri godišnja doba“, pojašnjava Nikola.

Dakle, Slama Land Art festival, Sand Art Neretva Festival i projekt Četiri godišnja doba, koji je malo opuštenije forme te je riječ o urbanom land art projektu koji se održava u gradskim parkovima, a koji je počeo razvijati prije 13 godina, danas su tri glavne okosnice njegova rada.

Sva djela koja nastaju u sklopu tih projekata imaju jednu zajedničku točku, neovisno o mediju, a to je njihova prolaznost. No, ona Nikolu ne rastužuje, upravo suprotno. „Djela se sačuvaju tako da se zabilježe digitalnom fotografijom i onda se mogu dijeliti na društvenim mrežama, mogu se printati, raditi izložbe, ali okosnica je prolaznost zato što je u prirodi sve u neprestanoj mjeni, a kada čovjek prati ritam godišnjeg doba onda nam sama priroda diktira što treba raditi“, objašnjava. Dapače, dodaje, mi ljudi se neprestano borimo protiv prirodnog toka stvari u kojem su život i smrt jedna prirodna mjena, radimo kontru i stvaramo blokade, iako je to jedan prirodni proces koji nam je urođen.

Boravak vani u prirodi, i to u doba kada smo sve više u nekim virtualnim svjetovima, druga je Nikolina umjetnička premisa. „Izlazak van, u susret prirodi, uživanje u svim vremenskim prilikama, gdje svako godišnje doba obiluje materijalom koji imaš nadohvat ruke, a koji je uz to ekonomičan i ekološki”, tvrdi umjetnik, čije radove možete vidjeti i na njegovoj web stranici.

Teško mu je izdvojiti najdraži medij. No, od slame je sve krenulo, kaže. I pijesak jako voli, a zahvaljujući njemu stekao je i svjetsko priznanje te je njegov rad postao viralan. Iako jako voli putovati, njegovo je sretno mjesto ušće Neretve, dok s druge strane pokušava revitalizirati i svoj rodni kraj. Kupio je zapušteni dom kulture u pustari Kozjak u Parku prirode Kopački rit, kao i kuću u kojoj živi i radi, i to mu je baza. Jednog dana, najavljuje, nada se održavanju umjetničke rezidencije i parku skulptura u kojima će ljudi moći uživati cijele godine.

Ideje mu dolaze kroz sam rad, kaže. Često krene raditi bez neke konkretne pa se ona stvori kroz repetitivni moment rada ili pak ima blago maglovitu zamisao. „Inspiraciju često crpim iz putovanja, volim proučavati razne kulture, običaje i tradicije širom zemlje, ali i šire, kao i neka egzotičnija putovanja. Na Baliju, primjerice, imaju pogrebni ritual gdje se ljudi spaljuju u skulpturi. Ili pak crtanje mandala sa šarenim pijeskom u budizmu… Inspiracija je i sama povijest umjetnosti i kolege, pa se nadovezujem na neki rad ili radim omaž nekome tko me inspirirao“, kaže.

No, u osnovi inspiracije je, kaže, ipak priroda. „To mogu biti list ili grančica ili široka slavonska baranjska polja, nakon žetve, razbacane bale slame koje sam poželio posložiti na neki drugačiji način, u neke nove oblike…“, govori Nikola koji je oduvijek, još kad je bio mali, volio crtati. Bio je jedno od troje djece i umjetnička duša među njima, a roditelji su ga svesrdno u tome podržavali. Danas je presretan što je ostvario svoj san: da bude samostalni umjetnik koji živi od svoje umjetnosti.

To mu je potvrda da ljudi prepoznaju njegov rad, ali i poruku u njemu. “Rad sa zdravim prirodnim materijalima u ambijentu u kojem oni nastaju. Ako se ne osvijestimo u smislu devastacije prirode prerezat ćemo granu na kojoj sjedimo. Ugrožavamo naš opstanak… Ja kao umjetnik o tome progovaram na neki svoj način”, poručio je Nikola.