U Berlin sam Ryanairom otputovao za samo 4 eura i vratio se kući živ i zdrav. Zato ću uvijek braniti kompaniju koju mnogi vole mrziti

Prije nekoliko godina povratnu avionsku kartu do Berlina platio sam samo četiri eura. Putovao sam, naravno, Ryanairom, a kad danas nekome ispričam tu priču, najčešća reakcija je nevjerica. Zvuči kao urbana legenda iz vremena kada su niskotarifne aviokompanije dijelile karte samo da napune avion, ali kartu sam doista kupio, ukrcao se u Puli, sletio u Berlin i nekoliko dana poslije vratio se kući. U avionu nisam očekivao šampanjac, ručak u tri slijeda ni sjedalo na kojem bih mogao ispružiti noge kao u dnevnom boravku. Očekivao sam da će me avion sigurno prevesti od Pule do Berlina i natrag, a upravo sam to i dobio.

Zato mi je pomalo neobična količina ljutnje koja se pojavi svaki put na Facebooku kada objavimo vijest o Ryanairu. U komentarima se brzo počnu nizati iskustva putnika i njihove vrlo slične zamjerke. Nekome smeta prtljaga, nekome doplate, nekome raspored sjedala, nekome aerodrom udaljen od grada, a nekome to što se tijekom leta pokušava prodati sve što se može staviti na kolica i progurati kroz prolaz. Neke od tih primjedbi potpuno razumijem. Ryanair nije savršen, ali nikada se nije ni predstavljao kao luksuzna aviokompanija.

Pomalo je apsurdna činjenica da avionsku kartu platimo nekoliko eura, a zatim se ljutimo jer u cijenu nije uključena usluga kakvu bismo očekivali na znatno skupljem letu. Niskotarifni model vrlo je jednostavan i njegova je filozofija da osnovna cijena pokriva osnovnu uslugu, a sve ostalo putnik bira i plaća prema vlastitim potrebama. Nitko vas ne tjera za igrate lutriju, kupite parfeme ili skupe sendviče ili vodu. Na letovima dugima sat ili dva takve vam stvari zaista i nisu potrebne, a isti taj sendvič ili vodu na aerodromu ćete platiti više nego u Ryanarovom avionu. Dapače, na puno skupljim letovima, na istim relacijama i s drugim aviokompanijama, također nećete dobiti ništa… A kartu ste platili višesturko više.

Možemo raspravljati o tome jesu li sve doplate opravdane i jesu li pravila ponekad prestroga. I sam bih ponešto promijenio. Ali ne možemo se ponašati kao da nismo znali što kupujemo. Uvjeti su jasno istaknuti, cijena se vidi prije konačne potvrde, a na nama je da odlučimo odgovara li nam takav način putovanja ili ne.

Ako želim ponijeti veći kovčeg, izabrati određeno sjedalo i imati više komfora, znam da će me to koštati više. Ako putujem na nekoliko dana, mogu se spakirati u malu torbu, preskočiti sve dodatke i platiti samo prijevoz. I u tom je pristupu upravo poanta cijele priče. Ne plaćam ono što mi ne treba i svjestan sam da to nije model koji će vjerojatno odgovarati svima. Obitelji s malom djecom, putnici s mnogo prtljage ili ljudi kojima je tijekom putovanja važna veća razina udobnosti možda će biti zadovoljniji kod drugog prijevoznika. I to je sasvim u redu. Nitko se ne mora voziti Ryanairom. Na tržištu postoje druge kompanije, druge cijene i drukčiji modeli usluge. Ali zbog toga Ryanair nije loša kompanija. Samo je kompanija koja vrlo jasno prodaje određenu vrstu proizvoda.

Vrijeme nevjerojatnih akcija u kojima je povratni let stajao manje od sendviča uglavnom je iza nas. Poskupjeli su gorivo, aerodromske usluge i gotovo sve ostalo što utječe na cijenu leta. Promijenilo se tržište, a promijenili smo se i mi kao putnici. Ipak, i dalje se mogu pronaći karte za 30-ak eura. Možda ne uvijek, možda ne za svaki vikend i sigurno ne u udarnim terminima, ali uz malo fleksibilnosti još je moguće otputovati u neki europski grad za iznos od kojeg vas neće boljeti glava. Ponekad toliko platimo večeru, izlazak, nekoliko dostava hrane ili vožnju taksijem…

Prije samo dvadesetak godina avionsko putovanje je za velik broj ljudi bilo samo nedostižan san, ili u najboljem slučaju nešto što se planiralo mjesecima, možda čak i godinama. Letjelo se rijetko, za posebne prilike i na duža putovanja. Danas netko u petak nakon posla može sjesti u avion, provesti vikend u drugoj državi i u ponedjeljak ponovno biti na radnom mjestu. Možemo se praviti da je takva promjena nevažna, ali nije. Povoljni letovi otvorili su Europu studentima, mladim parovima, umirovljenicima, obiteljima i ljudima koji nemaju velik budžet za putovanja. Omogućili su posjete prijateljima i članovima obitelji koji žive u inozemstvu. Spojili su gradove koji prije nisu imali izravne linije i dali priliku manjim sredinama da se pojave na turističkoj karti Europe. Meni su omogućili Berlin za četiri eura.

Kao i druge stvari u životu, izbor je uvijek na vama. Ako vam smetaju mala torba, dodatne naknade, skromnija sjedala i prodaja hrane, pića, lutrije i parfema tijekom leta, nemojte letjeti Ryanairom. Platite više i odaberite drugu aviokompaniju čija vam usluga više odgovara. Ovo nemojte shvatiti kao provokaciju jer zaista nema smisla kupiti najjeftiniju kartu, odbiti pročitati pravila, očekivati sve pogodnosti skupljeg prijevoznika i potom se čuditi što ih niste dobili. Ja od Ryanaira ne očekujem luksuz. Očekujem priliku da za razuman iznos stignem u drugi dio Europe.

Ryanair možda nije ona vrsta kompanije koju će svi voljeti, poput Coca-Cole, ali teško je zanijekati da je mnogima omogućio da vide mjesta koja si inače ne bi mogli priuštiti, posjete ljude koje bi rjeđe viđali i shvate da putovanje avionom nije rezervirano samo za one s „dubokim džepom“. Zbog toga ću uvijek stati u njegovu obranu. Zato što je putovanja učinio dostupnijima velikim broju ljudi, a meni je jednom omogućio da iz Pule odem do Berlina i vratim se kući za samo četiri eura. To mu ipak ne mogu zaboraviti.