Znanstvenici su otkrili kako ptice prežive udar u more pri brzini od 113 kilometara na sat. Sada znamo zašto ne slome vrat

Jeste li ikada skočili u more s malo veće visine i osjetili koliko udarac o površinu vode može biti neugodan? Čak i kada je skok potpuno bezopasan, dovoljno je samo malo pogrešno doskočiti da vas voda dobro „ošamari”. A sada zamislite da u more ulijećete glavom prema dolje, i to brzinom kojom automobil juri autocestom. Zvuči kao recept za ozbiljnu ozljedu, zar ne? Ipak, za neke morske ptice to je sasvim uobičajen način dolaska do ručka. Sjeverne blune, velike morske ptice prepoznatljive po bijelom perju, dugom vratu i šiljastom kljunu, pravi su majstori takvih spektakularnih zarona. S visine od tridesetak metara promatraju more, traže jata riba, a zatim se obrušavaju prema vodi i probijaju njezinu površinu brzinom koja može dosegnuti nevjerojatnih 113 kilometara na sat. Kako pritom ne slome vrat? To pitanje godinama je intrigiralo znanstvenike, a novo istraživanje Sveučilišta Washington donijelo je važne odgovore.

Za razliku od brojnih drugih ptica koje hranu love na površini vode, blune su razvile prilično dramatičnu strategiju. Kada iz zraka ugledaju plijen, usmjeravaju tijelo prema moru, prilagođavaju položaj krila i velikom brzinom zaranjaju prema ribama. U vodu ulaze kljunom naprijed, pri čemu njihovo tijelo u samo nekoliko trenutaka prelazi iz slobodnog pada u zaron. Takav način lova omogućuje im da dođu do riba koje plivaju ispod površine, ali istodobno stvara golemo opterećenje za glavu i vrat.

Ono što znanstvenike posebno fascinira jest građa tih ptica. Njihovi vratovi djeluju dugačko i vitko, što baš i nije idealan oblik za podnošenje snažnog pritiska. U inženjerstvu se za konstrukcije koje moraju izdržati velika tlačna opterećenja obično koriste kratki i čvrsti elementi. Blune, međutim, imaju petnaest vratnih kralježaka raspoređenih u blago zakrivljenom obliku slova S. Kako onda tako vitak vrat uspijeva izdržati silovit susret s vodom?

Odgovor su potražili istraživači Sveučilišta Washington, čiji su rezultati objavljeni 12. listopada 2026. u znanstvenom časopisu The Anatomical Record. Proučavali su anatomiju bluna i njihovih srodnika iz porodice bluna (Sulidae), uspoređujući ih s pticama koje imaju drukčije načine hranjenja. Za potrebe istraživanja koristili su muzejske primjerke iz Prirodoslovnog i kulturnog muzeja Burke. Računalnom tomografijom izradili su detaljne trodimenzionalne modele vratnih kralježaka, a zatim analizirali njihove oblike, dimenzije i međusobne odnose.

A rezultati su zaista zanimljivi. Naime, kralješci ptica koje velikom brzinom zaranjaju u vodu znatno su robusniji od kralježaka mnogih drugih ptica. Deblji su, širi i kraći, a njihov oblik više podsjeća na čvrste blokove. Takva građa pruža dodatnu potporu vratu i omogućuje mu da bolje podnosi opterećenja koja nastaju u trenutku udara o vodu.

Između drugog i šestog vratnog kralješka istraživači su uočili dodatne zglobne površine, odnosno mjesta na kojima se susjedni kralješci međusobno dodiruju. Prema njihovu tumačenju, upravo ti dodatni spojevi pomažu stabilizirati vrat u trenutku kada ptica velikom brzinom probije površinu mora.

Posebno su važni kada ptica ne uđe u vodu pod savršenim kutom. U takvim situacijama snažne sile mogle bi uzrokovati opasno savijanje vrata prema natrag. Dodatne zglobne površine vjerojatno ograničavaju takvo savijanje i omogućuju da se opterećenje prenosi duž vratne kralježnice. Znanstvenici su već ranije utvrdili da mišići oko kralježaka imaju važnu ulogu u zaštiti vrata. Neposredno prije udara ptice mogu aktivirati mišiće koji dodatno učvršćuju vrat i pomažu mu da ostane stabilan.

Novo istraživanje sada pokazuje da taj zaštitni mehanizam nije povezan samo s mišićima, nego i sa samim oblikom kostiju. Drugim riječima, vrat ovih ptica anatomski je prilagođen njihovu iznimno zahtjevnom načinu lova.

Iako su rezultati istraživanja otkrili važan dio mehanizma koji štiti ove ptice, znanstvenici ističu da posao još nije završen. U sljedećim istraživanjima žele detaljnije proučiti kako se sile prenose duž vrata i kakvu ulogu imaju različiti dijelovi kralježnice tijekom udara. Njihovo otkriće moglo bi imati zanimljivu primjenu i u paleontologiji. Naime, ako određeni oblik vratnih kralježaka upućuje na sposobnost zaranjanja velikom brzinom, znanstvenici bi jednog dana na temelju fosilnih ostataka mogli bolje prepoznati koje su se drevne ptice hranile na sličan način.