Brankica je ‘kraljica klica’ i uzgaja ih već 18 godina: “Kad smo krenuli ljudi su se čudili, ali danas znaju da su to prave male bombice zdravlja”

Nekada je to bilo sve moguće povrće koje ste mogli zamisliti, danas su malene, dekorativne, ukusne klice njezino društvo. I, naravno, njezin zarazni smijeh koji je bio jedan od zaštitnih znakova Dolca, najpoznatije zagrebačke tržnice. Brankica Solina, doduše, više ne prodaje na Dolcu kao predstavnica najmanje 120 godina duge obiteljske tradicije, nego je sada u nekoj drugoj ‘povrtnoj sferi’: ona i njezina obitelj sada su posvećeni proizvodnji klica, malih i fotogeničnih bombicama zdravlja!

Prije svega, što su to klice? Definicija na stranici Klice Solina u vlasništvu Brankice i njezine obitelji, opisuje ih kao tek iznikle sjemenke raznih biljaka koje se uzgajaju u zatvorenom prostoru, najčešće u tami. One su, stoji u nastavku, lako probavljiva hrana bogata vitaminima, mineralima, aminokiselinama, proteinima i fitokemikalijama, najčešće se jedu sirove, a okus im varira od blagih do ljutih ili gorkih zbog čega se lako kombiniraju s različitim jelima… I odlično izgledaju na tanjuru!

No, za sve ostale detalje, ‘one u pozadini’, obratili smo se samoj Brankici. Uzgajaju, kaže nam, 15-ak različitih vrsta. „Alfa, rotkvica, češnjak, mungo grah, brokula, crveno zelje, cikla, poriluk. Onda imamo suncokret, leću i grašak… I sango rotkvica, koja je predivne crvene boje. Znamo povremeno imati i neke druge, a radimo i mikseve alfa, zelja i rotkvica“, objašnjava Brankica.

Kratko smo je pitali za Dolac mjesto gdje je prije provodila svoje dane. Kaže da joj nedostaje pričanje s ljudima. Uvijek je bila neka zafrkancija, dodaje. Upravo je po svom veselom duhu i bila poznata, a ‘opipljiv’ je on i preko telefona. Brankica je vesela, svako malo se smije, zarazan je njezin smijeh. Uz nju je, kaže nam, unuka, jedna od ukupno četvero unučadi. Sada, u mirovini, pazi na njih. I, naravno, klice.

No, iako u njezinoj svakodnevici više nema šušura s Dolca, nije joj dosadno. I na njihovu se gospodarstvu cijelo vrijeme nešto događa, a i s klicama uvijek ima nekog posla. Svako od tih ‘zdravlja u malom’, kako ih naziva, ima različit put razvoja: nekima treba svega dva dana, primjerice pšenici. Ona je, govori Brankica, bila najjednostavnija klica koje su dosad uzgajali. S druge strane, nekima treba i po dva, tri tjedna…

No, osnova pravila su za sve, bez obzira na vrijeme rasta, za sve ista. Trebaju biti zadovoljeni strogi uvjeti. Mora biti čisto, uredno, sterilno, u pogone se ne ulazi, osim njih koji u njima rade, govori, sjeme mora biti baš certificirano i kontrolirano za klice. Podliježu i inspekcijama i kontrolama i, Brankica govori, i proizvodnja klica nije ‘za igrati’ se: riječ je o nježnom, svježem proizvodu koji se jede takav kakav je…

Kad klice izrastu, odnosno kad su ‘gotove’ pakiraju ih u plastične mjerice različite gramaže, od 50 do 200 grama, no sve one imaju istu cijenu. Kad se kupuje kod njih osobno, na Žitnjaku, jedna mjerica, bez obzira na gramažu i bez obzira na vrstu klice koja se nalazi unutra, stoji 1,60 eura. Kod njih ih je moguće pokupiti jednom tjedno, uz najavu, a najbolji dani za to su četvrtak ili petak, objašnjava Brankica Solina. Mimo toga, klice koje Brankica i njezina obitelj uzgajaju odnosno proizvode mogu se kupiti u Metrou, Sparu, a nešto malo, kaže, ide i u Sloveniju, u Mercator.

Tijekom razgovora Brankica ih naziva ‘zdravljem u malom’. Zašto, pitamo, što je tako posebno u njima? Brankica navodi nekoliko njihovih karakteristika. One su jako dekorativne, kaže. Ukusne su, ali i, dakle, jako zdrave. „Ono što bi ti velika biljka dala dobiješ iz male, ali je drugačiji kemijski sastav zato što se događaju kemijske reakcije u sjemenju samih klijanjem i one automatski imaju više minerala, vitamina koje ljudsko tijelo lakše prihvaća“, objašnjava.

Povrh toga, svestrane su, idu uz sve. „Uz neka jača jela više paše češnjak nego jedna blaga alfa, ali opet kako kome paše i tko što voli. Sve mogu ići uz bilo što… Netko će ih staviti i uz burger, čak i na pizzu, razne salate, koriste se u kineskim jelima… Neki ih koriste kao dekoraciju, staviš tri klice cikle ili tri klice češnjaka i one će promijeniti tanjur. Lijepe su za vidjeti, no nije dekoracija koju samo platiš, nego je i pojedeš i dobio si, povrh ono što si pojeo, nešto zdravo i fino”, govori Brankica.

Put do uspješnog uzgoja nije bio lagan, kaže. Trebalo im je dugo vremena da sve poslože i usvoje. “To vidiš pa izgleda jednostavno, ali onda slijedi metoda pokušaja i pogrešaka”, kaže. Dodaje i kako su s klicama krenuli puno prerano. One su se ‘udomaćile’ tek prije tri, četiri godine, a prije 18 godina su bile bauk na placu, prisjeća se. “Kaj to je, kaj si donesla, bum se otrovala? Nebute, nebute, to vam je zdravlje u malom…“, prisjeća se Brankica reakcija s Dolca.

U usporedbi s uzgojem povrća kojim se bavila prije, uzgoj klica je lakši jer si unutra, nisi u stakleniku, kaže. No, cijelo vrijeme moraš biti tu negdje i paziti je li sve uredu. „Da je čisto, da je toplo, da imaju dovoljne količine vode… Morate paziti da se ne upale ili pokvare, stalno trebate nadgledati“, priča.

S obzirom na to da se toliko druži s njima, pitamo je koja joj je omiljena. Voli luk, češnjak i poriluk. I grašak joj je drag, prije, kad su se uzgajali, i piskavica. A onda smo je zatražili da svakoj ljudskoj osobini pripoji određenu klicu. Nekompliciranom je ocijenila alfa klice jer su nježne i blage i uz sve pašu, zahtjevnim je nazvala češnjak jer je specifičan i ne paše svakome, a sporim luk jer klicama luka najdulje treba. Pouzdanim bi pak nazvala mungo grah. On je uvijek isti, kaže Brankica uz smijeh.