Ova obitelj iz Samobora od 5 ujutro peče kolačiće po tajnom receptu iz 1941.! Sve rade ručno, a miris meda osjeti se do ulice

Nismo još ni prešli prag obiteljske kuće u mirnoj uličici u Samoboru, a već nas je zapuhnuo slatki miris meda. Mi smo u Samobor stigli nešto iza 7 sati, ali obitelj Mihina u pogonu je od 5 ujutro. Iz peći vade na desetke mirisnih medenjaka, a sljedeća je runda već spremna za ubacivanje. Uvijek je tako petkom, kažu nam, ali nas rado primaju u svoje mirisno i slatko carstvo te nam otkrivaju detalje vještine koju je kao nematerijalnu baštinu zaštitio i UNESCO. Medičarna Arko prekrasne licitare i slasne medenjake stvara već 84 godine, od 1941., a posao trenutačno vodi četvrta generacija obitelji.

Dočekuje nas Domagoj Mihina, čiji je pradjed Ivan Arko učio zanat u Sloveniji, potom je položio majstorski ispit, doselio u Samobor i otvorio obrt početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća. Posao je nakon njega vodila Domagojeva baka Silvestra, zatim mama Brigita i otac Božo, a sad ga vode on i supruga Željka. Obiteljska tradicija i povezanost zaista su najslađi začin ove priče koja stoji iza imena Medičarna Arko.

Umirovljena mama Brigita, iako u mirovini, i dalje je u pogonu i pomaže. Upravo nas ona nudi toplim, mirisnim medenjacima koje je netom izvadila iz peći. Ne možemo odbiti, meko, slatko tijesto miriše na med i doslovno se topi u ustima. Sve što u ovom malom, ali uigranom pogonu pripremaju od zore, za vikend će prodavati na sajmovima, proštenjima, a imaju i svoj štand na glavnom gradskom trgu u Samoboru. Vikendi su im najvažniji dani za prodaju, zato se petkom ubrzano peče kako bi kupci uvijek dobili najsvježije proizvode.

Domagoj nas vodi kroz postupak pripreme medenjaka. Radi se osnovna smjesa, u koju idu brašno, med, šećer… Osim običnih medenjaka, Medičarna Arko danas radi i one s narančom ili komadićima čokolade, koji se dodaju smjesi prije pečenja. Uz sav šarm i nagovaranje, nismo ih uspjeli nagovoriti dan nam daju točan recept i omjere.

“Recepti su tradicionalni, iz 1941, i prenose se generacijski. Ponešto smo ih prilagodili, ali i dalje je sve to ručni rad i obiteljska tradicija,” kažu nam uz osmijeh Domagoj i Brigita. Nakon pripreme smjese ide oblikovanje, pa medenjaci idu u peć na sedam minuta, ni više ni manje. Nakon toga slijedi vaganje i pakiranje.

Priprema licitara ipak je nešto složenija. Smjesa je također jestiva, ali sastavom ipak nešto jednostavnija i tvrđa od ove za medenjake. Nakon pripreme rade se oblici, najčešće su to srca različitih veličina, ali može biti i bilo što drugo. Peku se unaprijed, a kad se ohlade umaču se u prepoznatljivu crvenu boju i ostavljaju na sušenju.

Nakon sušenja kreće najveća umjetnosti, ukrašavanje ili kako u Samoboru kažu – cifranje. Za to se koristi smjesa od vode, želatine i sirupa za bombone, koja je u osnovi bijela, ali joj se za detalje ukrasa, poput cvjetića i listova, dodaju i boje. Na licitaru izgleda poput stvrdnutog šlaga. Nakon što je licitar ukrašen, pakira se u celofan i spreman je za prodaju ili darivanje.

Danas je, zahvaljujući modernim uređajima za miješanje tijesta i velikoj peći cijeli posao ipak lakši nego prije. Brigita se prisjeća kako se nekad sve radilo i mijesilo ručno, svaki se licitar i medenjak oblikovao rukom, smjesa nije uvijek ispadala potpuno jednako i mogli su u nekoliko sati pripremiti samo jednu kutiju medenjaka. Sada sve ipak ide brže, pa nam Domagoj otkriva da za velika proštenja i proslave u 5, 6 sati mogu ispeći i do 200 kilograma kolačića i srca za licitare.

Obilazimo mali dućan koji se nalazi pored pogona i koristimo priliku da pitamo Domagoja kako je bilo odrastati uz miris meda i je li se puno dvoumio oko nastavka obiteljske tradicije. Medičarna Arko dobitnik je brojnih priznanja i nagrada, pa vjerujemo da bi bilo teško od svega toga odustati.

“Sestra i ja smo odrasli s mirisom medenjaka, ali nisam uvijek znao da ću nastaviti taj posao. Nakon škole ipak smo se odlučili vratiti tradiciji. Baka mi je još kao malom pokazivala kako se cifra, ukrašava, pokazivala mi je sve što je znala, a ja sam upijao,” govori nam Domagoj, dok nam njegova supruga Željka pokazuje tehniku ukrašavanja licitara. Sjajna crvena srca u trenu dobivaju bijeli rub, kojem će se ubrzo pridružiti i ružičasti cvjetići i tanke, zelene peteljke. Zaista umjetnost koja traži preciznost i mirnu ruku, razmišljamo dok ju gledamo, ne čudi nas što je to prepoznao i UNESCO.

Domagoj ponosno kaže kako praktički sve sirovine nabavljaju lokalno i od manjih proizvođača, od brašna s mlina, sve do meda koji je ključan za njihove proizvode. Taman je, dok smo razgovarao, ručno cijedio limune s Visa koje će upotrijebiti za bijele medenjake. Njih također ponekad pripremaju, za Božić su napravili svoj panettone, za Uskrs pincu, okušali su se i drugim sitnim kolačima, ali medenjaci ostaju njihov zaštitni znak i najprepoznatljiviji proizvod.

Ponosni su i na svoj gvirc, ili medovinu, za koju su usavršili recept i koji se na sajmovima i feštama odlično prodaje. Iako smo Mihine posjetili rano ujutro, nismo odoljeli da gvirc i sami probamo i uvjerimo se da je fantastičan.

Mali obiteljski pogon, kao i trgovinu, krase fotografije svih članova obitelji, od Ivana od kojeg je sve krenulo, sve do Silvestre i Brigite na raznim sajmovima na kojima su sudjelovale, a na kojima su redovito dobivale nagrade za najljepše uređeni štand. Imaju svoje redovite kupce, rade po narudžbi licitare za proslave, blagdane ili svadbe, a vikendima obilaze sajmove i proštenja. “Za ovo treba puno ljubavi, vremena i rada. Često radimo po cijele dane, ali ima to svoju čar,” otkrivaju nam Domagoj i Željka. Posao nikad ne staje, ali ova ga obitelj, uvjerili smo se, radi s ljubavlju i poštovanjem prema tradiciji.